14.
Promatrao si kako rolete propuštaju mutne, svjetlosne vrpce. Povjetarac ih je njihao i po prostoriji bacao raskošno cvijeće sjena. U mislima sjenke si obavio tim trakama, sabrao si ih u vazu. U tim trenucima konačno ne bi osjetio miris jakog dezinfekcijskog sredstva, pretjerano vlažne, bezokusne hrane, rigotine, pišaline ili govana, osjetio bi livade svog djetinjstva. Povremeno bi se sjetio i neba, neiskvarenog neba bez ožiljaka, prije nego li su ga plastificirali.
Govorili su ti da lijepo napreduješ: eto Antone, vidiš li kako lijepo napreduješ? Nećeš se, doduše, Antone, možda sjećati svega, čini se da je posrijedi ipak snažna trauma, nešto što se zaglavilo toliko duboko u tebi da to nismo u stanju iščupati. Gore je od korova, rekli su ti.
Nije to korov, nikako, htio si im reći, ali samo si kimao glavom i blago se smješkao. Još uvijek si u ustima i grlu osjećao hladni, ljepljivi okus mraka. Noćima nisi mogao spavati zbog lepeta krila. U podsvijest ti se urezao tlocrt grada, onog drugog. Razlijevao se, širio, sužavao, ali uvijek je bio tu. Amorfan, asfodelski i taman.
Nastaviš li ovako, moći ćemo te ubrzo pustiti, rekli su ti. Želiš to, zar ne? Kimaš, da, želim, naravno da želim, mislim da sam spreman.
Već neko vrijeme slažeš taj mozaik u mozgu. Nazubljeni piktogrami, vijugavi glifovi i zlokobne rezbarije. Karta grada. Onog drugog.
15.
Promatrala je kako nebo pulsira i kako se izvija. Crvene, ljubičaste, ledenoplave i zelene vrpce na tamnoj mat podlozi. Sjedila je na hladnom kamenu, inje se srebrnkasto sjajilo na travi, vlaga joj je prodirala kroz platnene tenisice. Horda ljudi promicala je pred njom. Mladi ljudi u trenirkama čije su oči bile veće od mjeseca koji se večeras nije mogao vidjeti, neki odjeveni u retro fluorescentne kombinacije minulih vremena. Iz daljine dopiralo je drmanje nabreklih i mračnih basova. Čekala ga je i promatrala blještavu svjetlost koja je dolazila iz same pozornice, tamo negdje u daljini.
Oš’ neš’ za pod nos? – čuje glas. Okrenula se. Klinac, osamnaest, možda devetnaest godina. Šilterica karirana uzorka, lisičje lice, crni Adidas-trenirka komplet i bijele tenisice do gležnjeva.
Ne hvala – odgovorila je hladno. Kimnuo je, prošao prstom ispod nosa, pomalo prenaglašeno šmrcnuo i uputio se dalje. Uzdahnula je i osvrnula se. Pogledala je na mobitel.
Hej, sori što kasnim – začuje glas ispred sebe.
Hej, Vanja – rekla je. Nosio je tamnozelenu parku i košulju s paisley uzorkom.
Dobro izgledaš – zagrlio ju je.
Hvala.
Primio ju je za ramena i pogledao u oči – Ne, zaista.
Blago se nasmiješila – Ajde, dobro, idemo. Gdje je Zizi? Gdje ti je cura? Kako se ono zove? Brunhilda?
Bruna – nasmijao se – Prštiš od ljubavi. Bruna je ostala doma, prehlađena je, Zizi je već tu negdje. Nabavio nam je neke jebačke pilze, sigurno nećeš?
Odmahnula je glavom – Sličim li ti na narkomana?
Ne, izgledaš kao srednjoškolka koja je otkrila gotičarsku spiku. Ruž je, vidim, i dalje tu. Ajme, jel’ to choker ogrlica?
Vraćaju se u modu, vidjet ćeš.
Je, i viteški oklop, ali jebiga, moj se danas suši nakon pranja.
Dobro, ajde, pametnjakoviću, vodi me.
Što su se više približavali središtu vrtloga, ples ljudi bio je sve mahnitiji. Zatvorenih očiju bi se gibali poput ljudi od papira na vjetru. Ledeni, hladni synthevi ispreplitali su se oko zlokobnog basa, povremeno bi se čule precizno izrezane i umetnute vokalne dionice. Približavali su se pozornici. Pozornica je bila koja tri deset metara širine i koja dva metra visine, stajala je na osam tankih nogu od tamnog željeza. Na vrhu paukolike instalacije stajao je DJ pult gdje je mladić u ranim dvadesetima vrtio. Publika ga je okruživala sa svih strana, iza njega na ugrađenim visokim stolcima sjedili su drugi DJ-i i ispijali svoja pića, skoro svaki od njih nosio je šiltericu.
Shoom – rekao je Vanja.
Molim? – viknula mu je u uho.
Pokazao je prstom na mladića – Shoom, Zizi veli da baš jebeno vrti.
To mi nikad nije bilo jasno.
Kaj? – zaderao se.
Velim: TO MI NIKAD NIJE BILO JASNO.
Kaj to?
Kako se jebeno vrti?
Joj, nemoj opet počet s tim spikama.
Eno Zizija – pokaže mu.
Zizi je bio još mlađi od Vanje, dakle, najmlađi u nekadašnjem Druidovom društvu. Poluduga izblajhana kosa koja je bila izbrijana na nulericu s jedne strane, nosio je futranu džins jaknu i bario je djevojku, maloljetnu, činilo joj se. Vanja ga je potapšao po ramenu, ovaj se okrenuo i srdačno su se zagrlili. Zizijev je pogled bio mahnit, kad ju je ugledao licem mu se rastegnuo klaunovski osmijeh. Zagrlio ju je.
Ajme, pa ti si živa, čovječe, koliko te nisam vidio.
Ej, Zizi, što je? Bariš djevojčice?
Ma daj, pa samo educiram mladu damu o čarima amfetamina i drugijeh stvari.
Jasna stvar.
Zizi je djevojci prodao nekoliko tableta i nekoliko grama spida, potanko joj objašnjavajući što koja tableta radi, kad da je uzme i koliko da uzme. Otišli su dalje od pozornice i nadobudnih, mladih DJ-a. Muzika se mijenjala, postajala sve mračnija, beatovi iskidani, pulsiranje hladnije. Vanja još nije uzeo tablete, Zizi je mahnito plesao, škrgutao zubima, oblizivao usne i pio hektolitre vode koje bi brzo iznojio. Oči su mu postale tamni opsidijan, bez šarenica, bez bjeloočnica, kao da je ispao iz manga stripa.
Oš’ pivo? – pitao ju je Vanja.
Što, ono malo pivo koje je skuplje od velikog u normalnoj birtiji?
Da, upravo to.
Ajde, može.
Otišao je po pivo, Zizi joj je ubrzo nestao iz vidika. Obgrlila se rukama i zapiljila u svjetlosne instalacije koje su okruživale pozornicu. Blještave spirale podizale su se i spuštale, osjećale su muziku, kako bas tuče zrak oko njih, djelovalo je kao da zajedno s publikom izvode neku vrstu hipnotičke koreografije. Muški pogledi oblizivali su joj tijelo. Prije samo nekoliko godina joj ne bi smetali, osjetila bi ih i nastavila plesati. Govorio joj je da je bila kao svila u vihoru. Danas su je ti pogledi plašili. Vanja se vratio s pivom i upitao ju ne bi li radije da odu plesati u rulju. Odmahnula je glavom. I stajali su tako ispod sintetskog neba, razgovarali su ni o čemu, ispijali su svoja piva i promatrali znojnu gomilu.
Moram na WC – rekao joj je i pružio joj bocu da mu pričuva.
Kimnula je i prihvatila pivo – Nemoj dugo i nemoj se previše našmrkati.
Nasmijao se, namignuo joj i zaputio prema mobilnim WC-ima.
Prepoznala je nekoliko ljudi i mahnula im, nekolicina ih je prišlo i proveli bi minutu ili dvije u beznačajnom razgovoru koji se svodio na komentiranje toga kako je dugo nisu vidjeli. Druida nitko nije spominjao. Vanje nije bilo već neko vrijeme i počela se trest. Trebale je obući čizme, a ne platnene tenisice. Nos joj je također bio smrznut. Osvrtala se, njega nije bilo. Srce joj je drmalo brže od bas-bubnja i oblio ju je hladan znoj. Pošla je prema WC-ima, osjetila je kako joj suze teku niz lice i škakljaju je. Pluća kao da su joj se sužavala, vid joj se mutio i nije osjećala vlastite korake. Netko ju je zgrabio za nadlakticu.
Majda, ej, Majda, što ti je? – bio je to Zizi. Otrgnula mu se i potrčala dalje. Spoticala se i gutala je hladan zrak, svjetla su bila sve udaljenija, pulsiranje ravea sve udaljenije. Plakala je i posrtala i nakon nekog vremena vidjela autobusnu stanicu. Mobitel joj je zazvonio. Bio je to Vanja.
Gdje si? – čula ga je kako viče u mobitel. Prekinula mu je poziv i napisala da je na autobusnoj stanici. Odgovorio joj je da dolazi. Sjela je na rub pločnika i duboko je disala.
Ej, si okej? – začula je njegov glas nakon desetak minuta.
Odmahnula je glavom i podigla je pogled. Počela se smijati, slinavo, ali sretno.
Što je? – rekao je očiju veličine prosječnog planetskog satelita.
Ništa, ali oči ti čine devedeset posto lica.
Sjeo je kraj nj, uzdahnuo i pripalio im cigarete. Zagrlio ju je – Zovem nam taksi.
Kimnula je – Može.
Sjedili su u tišini. Nedugo zatim čuli su tiho brujanje motora. Zabljesnula ih je svjetlost farova. Negdje tamo u daljini ljudi su plesali, ljudi su posrtali, ljudi su povraćali.
16.
Ma to, kidaj, bratac, ožeži – kažem i okinem još nekoliko fotki. Djevojka je sad bila samo u donjem rublju, halterima i najlonkama. On je sjedio na stolcu raskopčane košulje, kravata mu je bila razvezana, iz nekog je razloga još bio u čarapama. Promatrao ju je, zatim je gestikulirao da mu priđe. Napravila je nekoliko koraka, kao, zavodljivih, i kad mu je bila dovoljno blizu zgrabio ju je oko pojasa i privukao sebi. Nespretno je pala na njega, trudila ga se popeti na njega i obgrliti ga nogama, a on je halapljivo lizao ili ljubio njene grudi, onako smiješno sagnut. Kažem smiješno jer je prostitutka u pitanju bila patuljasta rasta, što je cijelu njihovu kompoziciju činilo pomalo bizarnom. Okinuo sam još nekoliko puta, tek toliko – Eto, to bi ženicu valjda trebalo uvjeriti da mužek nije toliko dobar i da kladionica nije jedini razlog zašto im kći neće pohađati privatnu gimnaziju.
Spustio sam se niz vatrogasne stepenice, prošao kroz mračnu uličicu, klošaru dao cigaretu i nešto sitniša, zatim uskočio u auto. Padala je kiša, iz kanalizacijskih je odvoda dopirala para, ljudi su se sklanjali u ulaze. Grad je usporeno disao, a moji su brisači mahnitali.
Prva stvar koju sam čuo kad sam ušao u biro bio je eksperimentalni džez. Uvijek jebeni eksperimentalni džez. Miki je puhao u staklo. U desnoj je ruci držao cijev kojom je puhao u raznobojno otopljeno staklo, lijevom je šarao zrakom i oblikovao smjesu u nešto neobičnog oblika. Plavoljubičasti krakovi su se pružali, napinjali, zatim svijali.
Što je to, ameba? – viknuo sam mu – I daj gasi tu galamu.
Gazda, ovo je hidra, a ne ameba, a kao drugo – još jednim potezom lijeve ruke smjesa se stvrdnula, odložio je svoju staklenu hidru na stol – moraš počet brijat na ovu ziku.
Što, eksperimentala? Kalinski, znaš li ti kako je nastala?
Ne.
Golemski se džez kombo pokvario i svaki je počeo prašit svoje – bacio sam mu fotić. Nekako ga je uhvatio.
Jednom ga neću uhvatiti, znaš?
Aj, aj, odi u svoju mračnu sobu i razvij fotke da zaradimo nešto.
Veli se „komora“. Mračna komora – rekao je odmahujući glavom.
Jel’ me itko zvao? – viknuo sam i otvorio frižider – Izvukao ostatke kineske klope – Jebote, još nisi bacio svoj sendvič – otvorio sam mikrovalnu i stavio rezance da se podgriju.
Zvala je ona harpija i rekla da joj dugujemo pare za režiju.
Treći put ovaj tjedan, dobro, dalje?
Ništa više.
Ništa?
A-a.
Dobro, odi razvij te fotke – mikrovalna je uskliknula „ding!“, pažljivo sam izvadio rezance, sjeo, stavio noge na stol i jeo.
Nadam se da ovaj put neće biti toliko jebeno mutne – viknuo je – Ne da mi se opet ovisiti o tvom uvjeravanju klijenta kako bih idući dan mogao ne jesti jebeni burek il’ paštetu.
Padala je kiša – rekao sam punih usta.
Kome jebeš miša?
PADALA JE KIŠA!
Aha, a dobro, to mogu srediti na fotkama.
Miki je dobar klinac, iako zapravo nije bio klinac. Imao je trideset i jednu godinu, i dalje je živio sa starcima, tek nedavno je završio Akademiju tehnomanata makar su njegovi generacijski kolege već odavno imali dobre poslove ili barem prave poslove, i dalje se pravio da zaista uživa u eksperimentalnom džezu. Nekim je čudom naišao na moj oglas za asistenticu (ne, ne asistenta) i odlučio se prijaviti. Isprva sam mislio da je riječ jednom od onih frikova koji smatraju da je rod fluidan. Ne, nisam seksist i ne mislim da su samo žene u stanju obavljati posao tajnice oliti asistentice, ali ja sam zaista htio tajnicu i ne, nije trebala imati duge noge ili tako nešto.
S Mikijem sam se, moram reći, usrećio. Dobro, da, prvih nekoliko tjedana zapisivao je krive brojeve, brkao je imena i doživljavao je vrijeme fluidnije od rodova, ali nakon nekog vremena pohvatao je užas i suvereno odrađivao i tu stranu posla. Nego, ono što je kod njega bilo sasvim ludo je što je bio izvrstan u pravljenje raznoraznih sprava koje su bile odlične za uhođenje, između ostaloga. Vidite, tehnomanti obično ne završe radeći za nekoga poput mene, o ne ne, ali lima je jednostavno gledao previše filmova i ova ga je profesija, pitajte bogove zašto, zanimala iako mu ja nisam imao baš i nešto za ponuditi. Mikiju je to bilo dovoljno. I tako sam se ja okoristio nečijim posvemašnjim nedostatkom ambicije.
Miki je pripadao radikalnijoj frakciji tehnomanata, to je otkrivala tetovaža srpa i zupčanika ispod njegovog desnog oka. Bili su odgovorni za „manje stvari“. Znate, osiguravali su to da tvornice šljakaju, pruge ne štekaju, semafori namiguju i za sve te sitne stvari bez kojih bi grad prestao disati i postao histerična nakupina betona, željeza, cigle i mesa. Njegovi kolege, oni s tetovažom zupčanika obavijenog plamenom, bili su zaduženi za to da gledaju unaprijed, ili, najčešće, stvari guraju i šutaju unaprijed, gdje god da to jest i što god to značilo. Izumili su efikasne strojeve za ubijanje, precizne sustave za praćenje i nadzor i mnoge druge sigurnosne sustave bez kojih jednostavno ne-mo-že-te živjeti. Što me podsjeća, stvarno moramo uložiti u bolja vrata i nove rolete. Bilokakve rolete, zapravo, ovako je susjedstvo imalo jasan pogled na moje kontemplativne epizode koje ujedno uključuju i obaranje rekorda u guranju prsta u nos.
El jefe! – viče mi maljčik.
A? – elokventno odgovaram.
Da ne znam svrhu fotki rekao bih da je ovo art.
Jelda?
Koje kompozicije, ideš, suludo. Znaš kaj? – izlazi s buntom fotki – Batali butru i daj ovo u muzej.
Muzej čega? Prekinutih veza?
Zaradili bi više. Ili barem nađi neku ekscentričnu groficu. Znači, otkačila bi.
Ajde, zajebi ti to, vidi li se lice dobroga mužeka?
Sve ajnc a.
Sjajno, ajmo neš’ zaraditi.
*
Našao sam se sa ženom i pokazao joj fotografije. Jednu tišinu, nešto suza i podosta psovki kasnije financijsko nam se stanje poboljšalo. Bilo bi još bolje da se prezrena žena sjetila ostavit pare za svoju kavu. Htio sam proslaviti prvi slučaj koji nam je prošao bez komplikacija, ali Miki je bio dovoljno mudar da me odgovori od toga. Dao sam mu njegov udio i poslao ga doma. Natočio sam si viski, zapalio cigarillo i pustio džez. Onaj normalni. Pućkao sam tako, pustio sam da me truba ljepuškastog bijelca nosi i da mi viski miluje mozak. Zazvonio je telefon.
Zapisao sam detalje, dogovorili smo tarifu. Muž je bio uvjeren da ga žena vara sa studenticom. Novi job. Ništa komplicirano. Popio sam viski, pogasio svjetla i zaputio se doma. Kiša se stišavala.
*
Žena mu je radila kao profesorica na odsjeku za računalnu lingvistiku, u posljednjih je mjesec dana sve više vremena prevodila s apsolventicom koja je pisala diplomski kod nje. Meni tu ništa nije bilo čudno, tako funkcionira taj anarholiberalni fakultet, ali eto, neću odbiti pare. I eto me tako u Sveučilišnoj četvrti gdje gotovo svaki student može nanjušiti na udaljenosti od kilometra da sam murjak, bivši murjak tako da su me manje ili više izbjegavali u širokome luku.
Koračao sam kamenom popločanim šetalištima i promatrao mramorne arkade koje su vodile u samo središte kampusa. Unutra se nalaze drevne mramorne zgrade pred kojima se osjećate maleno, a kada pogledate prema gore uhvati vas vrtoglavica. Pričekao sam njegovu ženu ispred fakulteta, zadržala se petnaest minuta dulje, i vidi vraga, zaista je bila sa studenticom. Lijepa mlada dama tirkizno-crne kose i modne kombinacije koja ga je neodoljivo podsjećala na knjižničarku iz njegovog djetinjstva. Počeo ih je pratiti. Osjetio je miris cigareta, povremeno miris trave, neki su studenti radili kojekakve transparente s crvenim i crnim natpisima i borbenom ikonografijom, drugi su žurili s ruksacima i torbama na predavanja, a neki su sjedili na klupicama i ne radili ništa. Sveučilišna četvrt, relikt nekog drugog doba. Trava ovih livada bila je prava, čak je i nebo djelovalo manje sintetsko nego drugdje.
Pratio sam ih do kavane u kojoj se, začudo, pušilo. Sjele su izlog i studentica je izvadila mnoštvo papira i nekoliko knjiga. Smjestio sam se za šank i naručio kavu, kad je konobar rekao da me nikada ovdje nije vidio nisam mu ništa odgovorio iako sam imao strašan poriv opalit ga po njuški. Pio sam kavu i pratio svaki njihov pokret, nije mi djelovalo da se nešto „neetično“ tu zbiva. Platio sam račun, zapalio cigaretu i bio sam spreman otići kad sam ugledao nešto zanimljivo. Stolu je prišla djevojka. Prepoznao sam je i bez ljubičastog ruža.
