Iz zbirke Muzika ponovnog (1989)
LIK KOD KORIJENA
Neke krošnje dosežu nebo brže od drugih
a da ih pritom ipak na nasele anđeli.
Nakon misaonog buljenja u visoki jasen:
I da se sve krilato sjeme zgomila
oko jednog te istog pitanja što doziva nebo: Zašto
nam na koncu svima valja mrijeti? odgovor bi bio: Japija.
Nove drške sjekire.
LIK VIŠKA
Dobro što se breza tek procvala njiše
i što trava gricka mekani zrak, razumije se –
da grm ruzmarina drma svoje nejake zvončiće,
to mogu da svarim, i ja imam dušu za nahranit’,
al’ što preko svog tog ustrajnog žara
nisko preko tako nemotivisanog čina
sporim lepetom krila i istegnutih vratova
stižu labudovi, jezdeći, bijela i tri,
to je previše, to je za MENE previše:
pod takvim okolnostima bolji sam kao nedostatak!
LIK DOVOLJAN
Kad čovjek stane i pogleda kako jedan od ovih novih laganih
putničkih vozova klizeći stiže, popriličnom brzinom i sa onim
definitivnim zvukom što brusi kao kad se staklo reže,
obuzme ga čuđenje o tome da je život
kao takav sa svom svojom tugom i kampinzima dovoljno
dug, taman, npr. danas stigoh i da
vidim veliku žabu pred ulazom u Samoposlugu
i da se pomirim s time što je vjerovatno više nikad neću vidjeti.
SAMI, OSVIJETLJENI
Mora da su i zvijezde, zamumla on, različite.
Ne mogu biti sve potpuno iste.
Tako monstruozan identitet ne može trajati.
U svemiru nije da nema razlika,
ali na osnovu koje sličnosti postoje?
Mnoge zvijezde su već mrtve
i vise ugašene tamo negdje daleko iza svoga svjetla
kao Shakespeare, ili prije će biti, Kafka.
No sad spominjem razlike
za koje svemiru sasvim nedostaje šlifa.
Sami smo, vidljivi, osvijetljeni gore navedenima i dr.
Priredio i s danskog preveo Alen Mešković
