NEPROŽIVLJENO
Sjedim u kafiću na plaži i pijem hladnu mineralnu. Oko mene cika, vriska, radost. Za stolom do mojega, pod žutim suncobranom sjedi čovjek. Srednje pedesete, proćelav, neobrijan, zavaljen u pletenu stolicu, miluje orošenu kriglu piva. Gleda u djecu koja skaču po plićaku, pa naginje kriglu i pije. Guta zlatnu tekućinu kao da guta svoju dušu istrganu na komade. Odjednom pred njega izranja tip od tridesetak godina; mišićav, neobrijan, preplanuo, duga raspuštena kosa, na licu mu se vidi bijes. Sikće kroz zube nešto nerazumljivo. U trenu se oko nas stvara halabuka; ljudi sa susjednih stolova uzimaju piće i bježe. Dugokosi prijeti i pokazuje rukom prema plaži. Pivopija naviruje iza njega gdje na ručniku sjedi mlada žena koja uz sebe privija dječačića.
− Pitam šta mi gledaš dijete, pedofilu!?
Čovjek smireno otpija još jedan gutljaj i prokašlje:
− Ne gledam dijete, već vas. Nemate pojma koliko ljudi bi ga na vašem mjestu zagrlilo. Ja bih zagrlio svoje da ga imam. Ali bolest ne bira.
Život na plaži i dalje vrvi životom. Proćelavi tip daje znak dugokosom da mu se pridruži, ovaj primiče stolicu i sjeda bez riječi. Čovjek govori o vremenu koje je mogao provesti sa svojim djetetom, ali nije. Kaže da je mislio kako će ti trenuci čekati da ih dohvati kad god poželi. Govori o nenadoknadivom, o neproživljenom, o svemu što je u jednom času tu, a već idućeg je daleko poput točke na obzoru. Opisuje kako to izgleda kad pružiš ruku i pokušaš vratiti trenutak iako znaš da je to nemoguće, no ipak to činiš kako bi iskusio značenje praznine. Mlađi maše konobaru, naručuje piće pa se osvrće i daje znak ženi da je sve u redu. Stariji priča, više ne razumijem što. Plaža zvekeće od dječjeg smijeha i radosti, buka je postala zaglušujuća. Dvojica muškaraca šute, piju pivo i gledaju se. Suze im se suše prije nego se dokotrljaju do brade.
