Hiljadu lica straha
Stričevo dvorište omeđeno je s lijeve strane kućom u kojoj živi sa strinom i dvojicom sinova, s desne strane štalom i svinjcem, dok su u dnu jedna do druge nasađene povelika žitnica i košana za kukuruz. Iza dvorišta je livada sa stogovima sijena i voćnjak ograđen drvenom ogradom. Ne sjećam se kad sam posljednji put bio kod strica, ali pamtim da sam većinu vremena provodio u krovištu žitnice gdje su bratići držali stripove Zagora, Bleka i Komandanta Marka. Tu sam se družio s nacrtanim junacima maštajući kako se i meni netko divi zbog hrabrosti i snage. Čini mi se da se od mog zadnjeg posjeta ništa nije promijenilo, osim što mi se stric i strina čine stariji nego što sam mislio pa izgledaju kao nečiji djed i baka. Umjesto bratića koji u sportskim hlačicama i goli do pasa rade po polju i čuvaju stoku, dočekala su me dva grmalja snažnih ruku, širokih ramena i još širih osmijeha.
− Vidjeli smo te na televiziji kako sviraš – govori mi stariji dok mi trese ruku kao da će je iščupati.
Smijem se, ne znam što bih rekao. Bojim se da ću, što god kazao, zazvučati kao da mislim kako sam bolji od njih. A daleko sam od toga. Zapravo im se obojici divim jer već izgledaju kao odrasli, snažni muškarci definiranih mišića koji cijelo imanje nose na svojim plećima. Strina mi prilazi, ljubi me pa pita:
− Šta niste poveli cure?
− A kud bi s njima – viče stari iza mene. – Taman kad oborimo siceve bit će mjesta za tele.
Isto popodne stric i stari u traktorskoj prikolici nalik na kavez odnekud iz sela dovoze tele. U dvorištu ih već spremni čekaju okolni susjedi i moji bratići. Susjedi u rukama drže debele konopce koje spretno navlače teletu oko vrata i potežu ga svatko na svoju stranu. Jedan susjed dohvaća sjekiru i vitla njome. Meni je cijeli taj prizor nadrealan, što mlađi bratić primijeti pa mi prilazi i kaže:
− Hajde ti, ne moraš tu bit.
Ne pada mi na pamet povući se, pogotovo što su tu strina i još neke žene iz sela. Nagurane su oko stola kojeg su iznijele na dvorište i za tu ga prigodu prekrile bijelim plastičnim stolnjakom s velikim ružičastim cvjetovima. Susjedi napinju konopce kojim je tele zavezano. Ono se kratko odupire, no ubrzo poklekne prednjim nogama i ničice padne na zemlju. To koristi čovjek sa sjekirom. Prilazi teletu, snažno zamahuje i udara ga tupom stranom sjekire u čelo. Teletu klecnu zadnje noge te cijelim tijelom klone na tlo. Gledam hipnotizirano u bespomoćno tele i čini mi se da tamo gdje leži vidim sebe kao klinca kojeg je stari bacio prvo u zid, pa na pod. Pritrčava jedan od onih što je držao konopac, klekne do teleta te ga nožem ubada pod vrat. Ne vadi nož već nastavlja sjeći životinji grkljan kao da reže kruh. Ljudi se smiju i nazdravljaju. Stari samo šutke gleda. Stric drži bocu s rakijom i malu čašicu pa toči prvo starome pa sebi, pa još nekoliko puta istim redom. Stari ispije zadnju rakiju pa krene:
− Pričao mi jedan šta radi sa mnom, kako su kod njega u Istri klali prase. Nekome je palo na pamet da ga onesvijeste plinom pa da ga lakše kolju. Dovukli boce za autogeno varenje pa gurnuli krmku brener u njušku i pustili plin.
Ljudi se smiju i nazdravljaju dok dvojica s mrtvog teleta gule kožu. Stari ohrabren smijehom prisutnih nastavlja:
− Omamili oni tako krme plinom, pa ga krenu klati. Zakolju ga, puste mu krv u lavor, za krvavice, sve po pe-es-u. Ali šta će bit’… paz’ sad ovo!
Stari hvata čašicu, a stric mu spremno dolijeva. Stari trzne, dlanom briše usta pa nastavlja:
− Kao neće oni brijati prase, puno je tu posla, nego će mu dlake oprljiti vatrom. Prekriju ga oni tako slamom i zapale. Kako su sjeli da zameze i popiju po jednu, kad ona vatra ugrijala svinjče, a ono puno plina… puče krmak k’o granata sunce ti žareno!
Ljudi mahnitaju od smijeha. Moj stric briše suze i pogledom traži stolicu kako bi sjeo prije nego se sruši. Strina i žene zijevaju i smiju se na sav glas. Bratići kimaju glavama, kikoću se i pogledavaju u nevjerici. Stari se smješka, ali pokušava ostati ozbiljan pa nastavlja:
− Pa kaže, kad je to puklo! Skidali ljudi krmenadle s krovova! Dva dana kasnije narod nalazio crijeva po livadi.
Cijelo dvorište urla od veselja i s divljenjem gleda u starog. Čak i oni ljudi što su na stolu već počeli tranširati tele, slažu grimase i krive se od smijeha. Dižu ruke uvis dajući starome znak neka prestane ako želi da posao završe na vrijeme. Ja se kriomice odmaknem, prođem uz kuću pokraj košane i uspnem se ljestvama na vrh žitnice. Na istom mjestu kao i prije toliko godina, stoji hrpetina nabacanih stripova i pisanih kaubojskih romana. Odmičem crijep i propuštam svjetlo. Hvatam jedan Zagorov strip i otresam s njega pepeljastu prašinu. „Hiljadu lica straha“. Na naslovnici nekakvo čudovište nalik na Bigfoota drži Zagora za vrat i davi ga. Otvaram strip i listam. Trenutak kasnije želudac mi se grči i povraćam u snažnim mlazovima.
Zoran Žmirić, Hotel Wartburg, Fraktura, Zagreb, 2022.
