CRNA RUPA
Naš televizor je bio drugi u ulici. Zauzimao je centralno mjesto u dnevnom boravku, koji bi se noću preobražavao u roditeljsku sobu, i bio ukrašen heklanim miljeom. Onaj prvi je Bego donio iz Austrije i taj je bio u boji jer je imao staklo preko katodne cijevi u tri boje, pa su svi s ulice gledali u Beginu sobu Benna Quicka i Klaru Varner iz Dugo, toplo ljeto. Kod nas je dolazio sudija Redžep s teta Anom Krsekovcom gledati crno-bijeli Dnevnik.
Razlozi moga i bratova straha od televizora nisu bili čisto ekonomski – iako je to bila najskuplja stvar kod Ibrahimovića sve dok stari nije kupio plavo-bijeli Opel Record s mjenjačem na volanu i kurblom za nedajbože – nego su bili i astrofizikalni. Stari je rekao da u slučaju pucanja ili razbijanja televizijske katodne cijevi, ona ne eksplodira, nego IMPLODIRA i uvuče u sebe sve što joj se nađe na putu, unutar njena perimetra. Nekom je djetetu iz Šibenika (tačnije iz Žaborića) usisala oči, a jednom čovjeku iz Niša nestali su pudlica i dječija dizalica na baterije. I da se zato nipošto ne zajebavamo oko televizora. Stara je dodala i oko cvijeća.
I sad imam strah da me nešto ne usisa, uvuče u sebe ili odvede, prosto, da me ne otme od samoga sebe. Kakav god sam.
ALEPH
Pričalo se da je veličina televizora obrnuto proporcionalna kvalitetu slike, odnosno, što je televizor manji, slika je bolja. Iako to meni nije imalo logike (i danas prodavači televizora pričaju istu priču) ja sam to počeo provjeravati u stanovima školskih drugara, i svugdje gdje bi se nalazio neki tv. I jeste, bila je oštrija, čišća, boje su bile nekako jasnije i kao da se više predmeta moglo smjestiti na malu nego na veliku katodnu cijev. Pitao sam se, logično, dokle bi to sažimanje i smanjivanje moglo ići, a da slika bude maksimalno oštra? I, idealno, katodna cijev bi morala biti veličine jedne tačke. Jer, nije to džabe da, kada se tv pali ili gasi, slika počinje ili nestaje u tački.
I tako, dok se televizijska tačka u stanu Ibrahimovića u Marije Macan 6 pojavljivala iz jugoslavenske elektronske marke EI Niš, Borgesova je bila argentinske marke Aleph. Svoj je televizor stari majstor čuvao u podrumu. Jer, ako možeš odjednom vidjeti sve, onda ti vanjski svijet više ne treba.
ZAGRLJAJ
Bio sam student prve godine kada me otac prvi i posljednji put zagrlio. Bila je kasna noć, kiša je padala i on se sav mokar vratio iz Šibenika sa sahrane svog starijeg brata, i već na ulazu u stan obvio mi se oko vrata. Ja sam ga tapšao po širokim mašinbravarskim leđima želeći ga utješiti. Taj njegov brat, moj amidža, bio je komandant male kasarne jugoslavenske ratne mornarice na otoku Žirje, i u familiji je bio poznat po tome što je znao lako zaplakati. Kad je posušio kosu i malo se umirio, otac je iz velike najlon kese ispod stola izvadio dugačku debelu zmiju boje čokolade.
“Meni?” pitao sam.
“Ovo je za nas, ukras. To je riba, murina!”, reče, i odnese je i stavi na milje na televizor.
Danas ja ovijem murinu oko vrata i njen šuštavi zvuk i čvrstoća njena lakiranog tijela odglume davni zagrljaj.
