*
Snježanu sam čuo još dok je vukla svoje crvene papuče po hodniku. Kratko je zastala na vratima Samo nastavi!, rekla je, a onda hitro sjela na šezlong i, sa masnicom ispod oka, prekrižila ruke na prsima. Ja nisam imao ni vremena, a ni volje, da je pitam kako ju je zadobila, jer sam u tom trenutku izvlačio noćnu posudu ispod Enide. Kad sam se vratio iz WC-a, Enidine su oči, kao dva staklena klikera bile zakovane za plafon. Nekada su one kružile prostorom, i tada se činilo kako traže prazninu u kojoj će se ugasiti. Poslije ovakvog zurenja obično bi utonula u budan san. Ništa je ne bi moglo probuditi i ništa je ne bi moglo dovoljno isprovocirati da pomjeri i jedan dio svoga tijela. Da je umrla nekoliko mjeseci ranije, zbog Tahirova tabua smrti, vjerojatno o njoj ništa ne bih čuo.
“Kad si je lijepo izmokrio, možeš je i presvući! I, nemoj me tako gledati, zakačila me kad sam je kupala!”
Oči su joj pune suza koje hitro otire nadlanicama.
“Nedime, zašto se ljutiš na mene?”
“Ne ljutim, stvarno, samo nemam strpljenja, izvini… Znam da imaš pune ruke posla oko priredbe”, rekao sam i pošao ka ormaru iz koga sam izvukao čisti veš i bolničku haljinu.
To joj je već sasvim izvuklo živce, pa mi je hitro prišla, sve mi otela iz ruku i bacila na Enidin krevet. Vidim je prvi puta kako se ljuti i to me podsjeća na njenu sestru. Volio bih s njom opet u krevet. Ali, moram do Jozipe. Dok sam kraj vrata uzimao jaknu, ona se okrenula i, već bolje raspoložena, rekla kako će za večeru pripremiti jedno ukusno iznenađenje.
S bilježnicom u džepu sam izašao, zatvorio vrata i stao. Antibiotici mi trebaju više nego ikad, ali, Jozipa je vjerojatno još zauzeta oko doručka. Produžio sam hodnikom do Radne sobe. Unutra sam sjeo za klupu pod prozorom. Tek tada sam osjetio hladnoću koja mi se od ručnih prstiju počela širiti tijelom. Ova se prostorija dugo već ne loži, teško ću ovdje pisati, ali, ako to ne mogu, mogu čitati. Sve su prilike da će dan biti vedar, a noć studena kao ni jedna dosad. Artiljerijska paljba miruje nekoliko dana.
Ma koliko je u Markovu objašnjenju Tahirova ponašanja bilo, valjda, i dobre šale, moje misli pokušavaju u tome pronaći i ono što je ozbiljno. Zašto Tahir misli da su priče o smrti u osnovi ljudskih ili društvenih bolesti? Ne smetaju one samo njemu, on, kao društveno odgovoran, misli da izvlačeći priče izvan njihove zajedničke kuće stabilizira opće i individualne norme življenja među obiteljima i prognanicima. Nije čudno da prvog suradnika u tome nalazi u korepetitoru Komadini koji svojim maratonskim plivanjem/pričanjem pokazuje koliko su strašne i nepojamne dubine ispod njegovih svakodnevnih zaveslaja po uzburkanom moru priča. S druge strane, on Tahira treba zbog toga što je ovaj, pecajući, u stalnom kontaktu s dubinama, sa smrću. Ako je pecaljkom drži pod nadzorom, a ona mu se, ipak, otme, prvo će valjda uzeti njega, glavnog ribara. Tada će…
“Pisac!”
Tahir je sjedio u uglu učionice, a da ga nisam primijetio.
…tada će ga morati preplavljivati.
“Napišel se šta?”, pisac.
On ima velike podočnjake koji liče na modrice.
“Šta radiš ovdje?”
“Čekam vas…” reče i ustade.
Dok mi se približavao svojim rasklimanim hodom, neobrijan i s kačketom na glavi, vidim mu pušku na leđima. Već dugo pred njim skrivam osjećaj krivice. Nije on jak, niti dubok, ali jeste dosadan kao pokvaren zub. Kad Snježana ode na probu, a u sobu uđu on i Marko, ja odem do posljednje sobe na hodniku, tiho uđem i zaključam vrata. Suza je već spremna i leži u istoj onoj pozi koja me od Snježane odbijala. Bilo je u toj pozi nešto što me konstantno privlačilo, zadovoljavalo i umirivalo, tako da bih za tom slikom Suzina tijela kao pas za mehaničkim zecom jurio cio život. Ona bi me dočekala bez riječi, s rukama podignutim u visini glave i s dovoljno raširenim nogama. Njena bi vagina bila tek neznatno otvorena i sve što mi je tada preostalo bilo je vraćanje u taj iskonski raj praživota. Zato mi je jučer bilo žao što je htjela biti na meni. Dok je prije bila vlažna i podatna kao proljetna zemlja, u novoj je pozi bila divlja i glasna kao planinska oluja. Uplašio sam se da bi nas netko mogao čuti pa sam joj stavio ruku na usta, zbog čega me ona krvnički ugrizla. Tada je moja druga ruka, sasvim obrambeno, pljusnula po njenom obrazu. Tek to ju je razveselilo, ona se luđački, i s još većom divljinom u svojim mat očima, smijala zahtijevajući da je nastavim tući. Kada je nakon serije kratkih grčeva svršila i pala na mene, na licu su joj ostali tragovi mojih prstiju.
Tahir je dovukao stolicu, stavio pušku u krilo i sjeo pokraj mene. Gledali smo krpe oblaka što su se zašivale iznad šume. Osjećam jezu u tijelu, strah me je…
“Ne mogu marka više trpit”, reče. “Nije zvonilo onda on uđe u čekaonicu i kad iziđe opet zvoni bosa je umrla pet puta ko da mu je to zvono na baterije ja mislim da se njoj grlo steglo tako je kad se neko boji ja sam joj pomogo.”
“Kako si joj pomogao?”
“Preplavljivanjem.”
Njegove suhe oči su za tren postale sjajne i žive. Okrenuli smo se prema šumi. On je podigao glavu i gledao u čelično nebo.
“Je li on vaš otac?”, pita ne spuštajući pogled.
Pogledao sam ga jer nisam razumio pitanje.
“Marko obojica imate plave oči.”
”On ima zelene oči.”
”Suzana…”
On naglo ustade, objesi pušku o rame i uredno vrati stolicu pod sto.
“Puše ovde…”
Nadvi se iznad mene u povjerenju:
“Suzana me vara!”
“Vara? S kim?”
“S vama pisac ne vjerujem ubila bi je sestra.”
U prostoriju se uvukoše zvuci Purcellove sonate. Snježana ima svoje kožno koferče sa singlicama i kad ima struje pušta klasiku.
“S onim blijedim zloduhom komadinom vidio sam ih jednom zajedno kaže da samo pričaju pored njega niko ne može pričati.”
“Došla struja!”, rekoh.
Vrata se otvoriše i muzika se pojača.
“Tahire, moramo se organizovati!”, reče Marko.
Tahir kimnu u njegovu pravcu, a onda se opet okrenu k meni.
“Ubiću ko je dirne…”
Oblaci na nebu se preklopiše i naboraše jedan preko drugoga.
*
Snježana je oko prozora nagurala zavoje i pocijepane ručnike.
Bjelinom platoa projurila su dva vuka.
“Nešto ih je potjeralo…”
“Možda ne bježe, možda dolaze?”, reče.
Grli me s leđa i oslanja glavu na moje rame. Iz čestara je izronila vučica i oni vukovi koji su maloprije projurili vratiše se na plato.
“Vidiš?”, reče.
Stresao sam se i naježio.
Stresao sam se i naježio jer mi se teško nositi s njenom pažnjom i brigom. Kao da mi svaki dan čestita praznik koji ne slavim. Jučer je od suhih šljiva skuhala kompot. Danas je na kašičici ulja ispekla par uštipaka. Očekuje da s njom spavam, ali mi je sasvim aseksualna, čak i onda kada bi mi pokazivala svoju jedru sisu. Taj njen mali znak, tu ikonu njene seksualnosti, doživljavao sam kao čin silovanja. I to ne bez razloga. Jednom sam se s Vijeća stanara vratio po kaput jer je trebalo da s Chitom i ekipom idem na pecanje – na Enidu je tada pazila Jelena – kada sam je zatekao na njenu krevetu. Bijelom plahtom je pokrila stomak, sve iznad i ispod bilo je izloženo mom pogledu. Nisam znao šta da radim, niti šta da kažem. “Uđi i zaključaj!”, rekla je i nasmiješila se. Sjeo sam na stolicu pokraj stola. Bilježnica na stolu je bila otvorena. Nisam ni htio pogledati šta je čitala. Ona se uozbiljila, ili, bolje rečeno, promijenila je pogled, dubinu i sjaj očiju – napisao sam kako sam se u djetinjstvu uvježbao čitati tuđe oči – pa su se one istovremeno i smiješile i bile sasvim ozbiljne. Dok je polagano razmicala noge, njene su oči u djelićima sekunde mijenjale poruke. U njima sam čitao želju, zatim pohotu i strast, pa onda i duboki stid, potom strah, beskonačnu ljubav, veliku bol i patnju, sve ovim redom, i tako nazad. Meni bi se bilo teško nositi i s jednim od tih osjećanja, a kamoli sa svima tako umiksanima i složenima, pa sam i dalje ostao sjediti nijem i zakočen. Njoj je to vjerojatno signaliziralo da može nastaviti predstavu pa je spustila svoju desnu ruku među noge i počela se milovati. Uplašio sam se, ni sam ne znam čega. Bila je ovo njena prva i posljednja predstava na ovu temu, i taj očaj, da, očaj koji se najednom prelio preko njenog pogleda, izazvao je u meni ljutnju i bijes.
“Obuci se šta to radiš jesi li normalna nemoj to da radiš!” izrekao sam sve odjednom i okrenuo se prema bilježnici.
Nije Snježana bila neprivlačna, naprotiv. Kao što sam negdje napisao, s tim svojim krupnim, tamnim očima, prirodno crnom kosom koja joj se uvijala oko vrata i dodirivala bradu, bila je lijepa i zgodna, ali je u njoj ipak bilo nešto šta me odbijalo. Negdje sam pročitao da nas na nesvjesnoj razini drugima privlače ili odbijaju njihovi mirisi, možda je to? Mogli smo biti dobri prijatelji, no tijela su nam bila sasvim nesloživa, nejebljiva. Kada sam je ponovo pogledao, sjedila je u krevetu i zakopčavala se. Bogatstvo svoga malopređašnjeg pogleda nekim je alkemijskim sredstvom pretvorila u pogled brižne prijateljice, u pogled majke.
“Kad je hladno”, rekla je, “najvažnije je da se čovjek pokrije preko stomaka. Jesi li gladan?”
“Nisam”, rekao sam pomirljivo. “Idem na pecanje…”
Pred golim Snježaninim tijelom, ja sam refleksno pomislio na njenu sestru. Snježana se ponašala kao da uopće nema sestru. Znam za sestre i braću koji se međusobno izbjegavaju i mogu samo pretpostaviti kako ta netrpeljivost zna biti intenzivna kod jednojajčanih bliznakinja. Izašao sam u hodnik kojim je puhao hladan vjetar i požurio prema njihovoj sobi. Jedva sam čekao da uletim u Suzanin krevet, da uletim u Suzanu, ali sam morao stati. Sa šerpom i bocom s vodom u rukama naišli su Komadina i Profa koji su me prezrivo pogledali i produžili ka kraju hodnika. Morao sam stati jer me zaprepastila količina ljubavnog zanosa što me odjednom prelio i, kao iznenadan pad u hladan bunar, zaustavio mi dah. Zaključio sam da sam Suzanu zavolio bolesno, i sasvim nemoćno. To kako sam je zavolio, počinjalo je i završavalo u slici koja mi se pojavljivala i lebdjela pred očima – Bog sami zna koliko dugo ovdje stojim jer su opet naišla ona dvojica, samo sada bez šerpe i boce, i opet su me čudno pogledali – to kako sam je zavolio, završavalo je u slici koja mi je lebdjela pred očima, u slici tanke, jedva vidljive vertikale njene vagine koja se otvarala na moj pogled i uvlačila me unutra.
Pokucao sam na vrata i, nakon što nikakakav glas niti zvuk do mene nisu doprli, ukoračio u polumračnu sobu. Unutra je bilo svježe, a umjesto slatkastog mirisa drveta iz peći, osjetio se miris mokre šume. “Suzi”, prošaputao sam. “Suzana!” Obišao sam zidnu stijenu. Prozor iznad stola je bio otvoren. Odozdo, od vrhova ograde što je odvajala zameteni cvijetnjak od ravnog terena s košem bez mrežice, u sobu se ulijevala zimska magla koja je plazila po krevetu, po stolu, i po nečemu što je na njemu bilo pokriveno bijelom plahtom. Odatle se ponovo slivala na pod motajući se oko drvenih nogu i u pramenovima se nakupljala oko stolica. Nešto me je vuklo ka stolu, ali sam se bojao da mu priđem. Šta god je na njemu bilo pokriveno, pokriveno je s razlogom, pomislio sam. Ali, šta bi to moglo biti? Hrana, piće, možda, otvorena boca crnog vina, meso isječeno i posloženo na pladnju, voće i povrće, oprano posuđe… Sve mi je to padalo na pamet, ali da priđem, nisam se usudio, nisam htio, izbjegavao sam. Ako tome, tome što je na stolu bilo pokriveno, postoji razlog, onda taj razlog mogu biti samo ja. Ili, Tahir? O njemu više ne mislim kao o Suzaninu muškarcu, ali, ipak ne mogu da vjerujem da je zbog njega. Tko je otvorio prozor i zašto? Zašto su oko stola četiri stolice? Mnogo je pitanja i sva su ona bila u vezi s onim šta je plahta pokrivala. To šta je pokriveno, dakle, bilo je manje važno od onoga što se s tim u mojoj mašti moglo povezati. Zbog toga sam se izuo, skinuo čarape i stavio ih u cipele, zavrnuo nogavice i odlučno do gležanja ugazio u paučinastu maglu. Prišao sam stolu i otkrio ga.
U jednoj su keramičkoj zdjeli bile naslagane šnite patlidžana, u drugoj nagomilane grude krompir-pirea. Pokraj četiri tanjura, do pola umotane u salvete, ležale su garniture escajga, noževi nazubljeni na vrhovima, žlice velike, žlice male, vilice, i tri čaše do pola nasute crnim vinom. Ali, nešto je tu nedostajalo. Nešto važno, u zraku!? Da, nedostaju one velike, prozirne lopte koje su smisao svaka za sebe i koje zajedno grade smisao cijelog prostora. Sve je, dakle, bilo tu, osim smisla. Ponovo sam prekrio trpezu, poravnao rubove plahte i zatvorio prozor. Onda sam se obuo, u peć ubacio iverja i cjepanice i šibicom koju sam našao na peći pokušao upaliti vatru. Uspio sam to tek nakon što sam unutra nagurao nekoliko suhih listova iz knjige. Vatra je zaplamsala i, pošto sam vratica ostavio otvorena, počela bacati svoju toplu, titravu svjetlost na zidove. Napolju su promahivale pahulje i lijepile se po staklima. Primaknuo sam pletenu fotelju bliže peći i zavalio se. Oblog od toplote može biti dobar lijek protiv natečene tuge.
“Kad je hladno, najvažnije je da se čovjek pokrije preko stomaka. Jesi li gladan?” pitala je Suzana dok je navlačila jorgan preko moga golog tijela.
Kao i svaki ljubavni bolesnik, ja sam samo čekao da se ponovo uvuče u krevet.
*
Šta ja ovdje radim?
Enidu bih mogao staviti u kombi, okrenuti ga nizbrdo, pa dokle dospijemo. Ili bismo se mogli sjuriti niz planinu u kovčezima, kao u ”Balu vampira”? Mogla bi naići i neka kolona izbjeglica? Mi bismo onda hitro ustali i pod oružjem priznali da smo živi. Sve bismo mogli, samo kada bi Ona mogla hodati, ali u invalidskim kolicima proći izrovanim putevima pored zasjeda i vojnih kontrola – bili bismo dobra priča o kolateralnim ratnim žrtvama. Starija gospođa i sredovječan muškarac s različitim prezimenima. Ili da je uprtim na leđa i ostavim u nekoj planinskoj zavjetrini, kao što se nekada činilo sa bolesnim roditeljima?
Praveći se da pišem i čitam, pokušavam si opisati osjećanje koje mi se iznenada pojavilo. Kao husinskom rudaru, na čelu mi se upalio mali reflektor koji sve osvjetljava snažnom svjetlošću, sve ono što je do sada bilo razbacano, ukrivljeno i izmješteno, sve ono što je bilo u sfumatu, pa su i sa ove kuće i sa njenih stanovnika spale sve maske, zgulile se lažne kože i ispravila se kriva predstavljanja. Prvi puta vidim na zidovima fotografije podbočenoga Sigmunda Freuda s cigarom i Karla Junga s lulom. Između prozora je i fotografija Jacquesa Lacana koji u šarenoj košulji, s teatralno podignutom rukom, drži predavanje. Ispod piše “Welcome to Reality”. Na zidu pored kredenca je fotografija kapije pariške bolnice “Sainte Anne”.
Enida je bolesna žena o kojoj ništa ne znam, niti ću ikada saznati. Marko je trag, otisak, poznate osobe na nepoznatom domaru. Tahir je opasni bolesnik koji se može prevariti, ali ne i pobijediti. Snježana je slaba žena željna ljubavi, ljubavi bilo kakve, od bilo koga. Suzana je inteligentna manipulatorica i nezasita ljubavnica. Samo su obitelji iste. Zavučene u stanove, okupljene oko svojih vatri, svojih siromašnih objeda i musave dječurlije, one su upravo onakve kakve obitelji i trebaju biti.
Kao izvor svjetla, ja sam nevidljiv.
Moram pronaći Jozipu!
Moram se izliječiti!
