Bunker bb
Bijeg iz bunkera planiram dugo i temeljito. Pamtim svaki detalj, želim sve ponijeti sa sobom. Znam da ću se još dugo nakon odlaska boriti s podvojenim osjećajima mržnje i ljubavi. Uspomena koja će tek nastati bit će filigranski primjerak madlena. Spoj rembrandtovske svijesti o prolaznosti vremena i voice-over i slow motion skokova među kazaljkama, sve isprskano mrljama Zolina naturalizma. Umjetnost nakaznog mehanizma jenjavanja. Jenjava sve, poput boje iz cvjetastih tapeta u hodniku bunkera, tom poprištu sukoba, guli se i implodira pod pritiskom propadanja. Istanjuju se žicolike garote telefonskih kabela koji su me davili u košmarima, kao i nacereni kosturi od azbestne staklene vune u termoakumulacijskoj peći pokraj koje sam spavala. Ako to ne sačuvam, pobjeći ću s beznačajnim prahom. Godinama smo u bunkeru skupljali blago, prolazili pokraj njega imuni i nezahvalni. Sve ću spasiti. Naslijedit ću ovaj Had kao rijetku terminalnu bolest, njime i ploviti, ali nikoga i ništa nigdje neću prevesti, sve ću kao pohlepni lađar zadržati za sebe; i mirise faširanog mesa u rijetka i slatka nedjeljna poslijepodneva bez utučenog fragmentiranja po sobama, i podzemnu tamu spremnika kauča na razvlačenje u kojem krijem svoj dnevnik, i bale dragocjenog žerseja, muslina i pliša, škare kojima su lutke rezale kose i jezike, batove za meso kojima su tukle butove i glave, ispišani pijesak za mačke koje su tu obolijevale od podmuklih virusa, tlakomjer kojim se mjerila visina pritiska otrovnih tvari u odrvenjelim gušteračama, sabrana djela realizma u tamnozelenom uvezu boje bora u zimski gajski sumrak. Bježat ću ploveći, razjareno, kao vodeni Harun koji istodobno ima i misiju i prokletstvo da doživotno pamti.
Memorijalni centar, Bunker bb
Iste večeri, Igor se vratio k meni kad je završio s obavezama. Odlučili smo jesti kod kuće pa sam napravila brzu večeru, a onda smo se zapričali na kauču moje sobe koja je ujedno služila i kao dnevna. U jednom trenutku upitao me želim li otključati sobu s uspomenama.
Pritisnula sam prekidač i žarulja visećeg bijelog lustera iz sedamdesetih prosula je mlitavu svjetlost na prostoriju. Prvih nekoliko sekundi Igorov izraz lica odavao je frapiranost, a nedugo zatim, u kutu njegovih usana zatreperio je sjetan osmijeh. Bio je to zapuh nostalgije za vremenom u kojem smo oboje odrastali. Kao da ni sam nije znao u što bi prije pogledao. U mom memorijalnom centru Igor je, premda to nisu bile njegove osobne uspomene, bio na prilično poznatom terenu.
„Pa ovo je muzej“, rekao je tiho.
„Nakupilo se s godinama. Neke sam stvari bacila, ali dosta toga čuvam u ovoj sobi otkako više nema nikoga“, odgovorila sam.
Neko vrijeme smo šutjeli. Ja sam sjedila na rubu starog tamno-oker kauča na kojem je nekoć spavala Ljudmila, a Igor se obzirno, gotovo na prstima, pomicao amo-tamo, proučavajući artefakte i relikvije jednog prošlog vremena. Prostorijom je dominirao smeđi regal od punog drveta sa zastakljenim vitrinama i otvorenim policama. Nikada Ljudmila i Barba nisu ozbiljno renovirali ništa, investirali su isključivo u nužne popravke kvarova poput onih na bojleru, veš-mašini, brojilu ili plinskim instalacijama. Dekor i estetika sobe u kojoj su spavali do svojih smrti čuvali su duh života iz doba bivše države. Kada su umrli, njihovi su duhovi nastavili čuvati duh vremena: sveske enciklopedija u policama i usnule goblene na vrhu regala, boce vinjaka i ostalih teških špirita u matiranoj vitrini, set porculanskog posuđa koje se nikad ni za koga nije iznosilo, heklane tabletiće. Bijele pamučne gaće i rebraste potkošulje u četvrtastim stranama regala, tamo do vanjskog zida; a u onim većim, u sredini – kutije od beskorisnih ispijenih vitamina, plastični globus na stalku, primjerke ilustriranog časopisa Svijet, potrgane i selotejpom lijepljene okvire jeftinih dioptrijskih naočala, razglednice sa zimovanja na Bjelašnici, razglednice s ljetovanja iz Zadra, božićne i novogodišnje čestitke s motivima košuta u snijegu, djevojčica i dječaka na sanjkama iza kojih se u svjetlucavoj zimskoj noći naziru dimnjaci u toplim kućama, fotoalbume s dokazima o prvim koracima i vjenčanjima (oni o razvodima nikad ne dospiju u te povlaštene spomenare).
„Mogu li?“, okrenuo se Igor prema meni pokazujući prvi album na gomili, tražeći moje dopuštenje.
„Da“, rekla sam, pomalo i sama iznenađena prisnošću s kojom ga propuštam u memorijalni dio bunkera.
Sjeo je pokraj mene i otvorio prvu stranicu fotoalbuma s plastificiranom naslovnom stranom na kojoj djevojčica u bijeloj haljini bere sitno žuto cvijeće na livadi. Okrenuta je leđima i ne vidi joj se lice, ali unutra je upokojeno nekoliko meni važnih lica i života. Između prve dvije stranice albuma, umetnula sam još davno, u malim plastičnim vrećicama, odrezane uvojke kose s dvije glave. Točnije, kestenjasto-plavi uvojak ravne kose moje majke i sijedi, trajnom ukovrčani uvojak njezine majke, Ljudmile. Ugledavši te pramenove na koje sam zaboravila, tu kosu mrtvih majki, nešto se u meni pobunilo, neki su duhovi gotovo nečujno, poput suflera iza kulisa, u mom umu uporno počeli došaptavati riječ ne. Uzela sam album iz njegovih ruku i zatvorila ga.
„Oprosti, ali ipak ne bih. Nije trenutak. Ali pogledaj sve drugo što te zanima“, rekla sam.
Igor je poštovao moje granice, no znatiželja u njegovom glasu nije.
„Razumijem. Je li to majčina kosa?“
„To je kosa svih mojih majki.“
Sve te biološke i odgojne figure ionako su u mom životu bile pomiješane, kao što je sumanuto pomiješano bilo i sve u toj zaključanoj i zagasitim, masivnim zastorima zastrtoj muzejsko-kazališnoj prostoriji. Lutke su i dalje bile žive, provirivale su iz svega; iz jednoličnog zvuka pritiskanja prašnjave nožice šivaće mašine, iz škripe nikad podmazane mesingane ručke na napuklom staklu lijeve strane vitrine, iz ljepuškastih, a blaziranih lica zaobljenih šarenih babuški koje se tako okrutno repliciraju – posegneš za jednom, a u njoj druga, a u toj treća, a tu je i četvrta, sve do one sićušne, u živopisnu nošnju i maramu odjevene replike prvobitne babuške ili je to pak matrjoška, nevaljalice male rasklopive, bake, majke, nikad ne znaš koja je koja. Još uvijek nešto gunđa i ne da se ni Barbina kutija s dokumentima koji svjedoče o nekadašnjoj zavedenosti u sustav; vojna knjižica, štedna knjižica, devizna knjižica, odresci računa, letci i reklamni materijal niskobudžetnih prehrambenih lanaca, liječnički nalazi. Sustav vjere, poljuljane, svedene na mali medaljon s likom Djevice Marije, zaboravljene u kutiji Bata cipela, negdje između zavoja, flastera i masti. Zdravo budi, Marijo.
Bale tkanina, svežnjevi krojeva, krede, igle, vuna, konci, gumbi, ziherice; posljednji (tada prvi, tek iznikli) mobiteli, penkale, patrone, tranzistor, digitroni, kazete; kuharice sa zamašćenim listovima i obilježenim receptima, zalihe nikad obješenih novih zavjesa, isprane krpe, frotirni ručnici, karirane pidžame, gaze, paket higijenskih uložaka Ona; herbariji, spomenari, leksikoni, mapa likovnih radova, barbike, drvene bojice, pastele i tempere, ljubičasta haljina sašivena za maturalac u osnovnoj školi, pionirska knjižica, kapa i marama, zdravstveni karton, dude i podbradnjaci; snop pisama povezanih tankom špagom i na njega naslonjena fotografija u bijelom okviru…
Igor je zastao kraj pisama i dugo gledao u tu fotografiju, ne dodirujući je. U nekoj ulici, dvoje odraslih, muškarac i žena, držali su djevojčicu za ruku. Pogledao je mene pa ponovno fotografiju i prvo pismo na vrhu snopa, pečatirano, sa švedskom poštanskom markicom. Adresirano na gospođu S.
„Tvoji roditelji?“, upitao je u pola glasa.
„Da.“
„Ako želiš, možemo izaći“, rekao je.
„Idemo zapaliti“, odgovorila sam, propustila ga kroz vrata, ugasila svjetlo i zaključala duhove.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o obiteljima. Ljudi koji odrastaju u relativno sretnim i normalnim okolnostima lakše govore o tome. Već je u Sarajevu, kada smo se upoznali, shvatio da ne volim o toj temi, ali pohvatao je kroz naše prijašnje razgovore neke sitnice. Zanimalo ga je što se zapravo „dogodilo“ (glagol je izgovorio jako polako i pažljivo), kopkalo ga je zašto o tome ne govorim. I doista, što se zapravo „dogodilo“? Prije bih rekla da se niz događaja događao. Nikad se nešto enormno, lako pamtljivo nije jednostavno „dogodilo“ i samim time zasjelo na tron dramatike. Traumatizmi su posljedica niza događaja i na neki izvještačeni način vječno traju i trule, narastajući u našim dušama poput fantazmagoričnih nemani nalik na Goyina čudovišta, bez svršavanja.
Te večeri, povjerila sam mu se u kraćim crtama. Otac je, kao u najtipičnijoj onodobnoj priči, zapalio trbuhom za kruhom u Švedsku. Majka je željela da nas dvije pođemo s njim kako su se prvobitno dogovorili, no Ljudmila i Barba su se žestoko usprotivili. Od početka ga nisu voljeli niti se slagali s majčinim brakom. A i nema on što odvoditi njihovu kći u neku tuđinu, tvrdili su. Otac je otišao, a nas dvije se vratile u bunker. Poslije godinu dana, pisma su prestala stizati i telefoni prestali zvoniti. Majka je otišla za njim kako bi provjerila je li dobro i pronašla ga u krevetu s nekom našom zemljakinjom koju je tamo upoznao. Uvjerila se da mu je jako dobro. Poslije dvije godine, naši životi više nisu bili povezani. Otac je slao alimentaciju, majka klela sebe, njega i tu kurvu, a mene odgajala s Ljudmilom i Barbom. Deset godina nakon toga, Barba je umro od zasićenosti životom u bunkeru. Liječnički nalazi su tvrdili da se radi o prezasićenosti. Alkoholom. Njegova ciroza utjecala je na sklerozu nekih drugih mehanizama kod Ljudmile. Ali nadživjela je i njega i moju majku koja je, kada sam ja navršila dvadeset i sedam godina, umrla od predoziranja tugom. Liječnički izvještaj tvrdio je, tom prilikom, da se radi o predoziranju tabletama za smirenje. Smirenje tuge. Ali tuga se u bunkeru nije mogla smiriti. Kako sedirati parazita koji krvoločno žudi za uništenjem svog domadara? Okrutna simbioza. Iz tog kaveza nema bijega, osim u smrt. Majka više nije željela ništa od onog što joj je život priredio. Ugasila se jednako bezglasno kao što je i živjela. U mojim pubertetskim, buntovnim godinama, nekoliko sam je puta poželjela protresti, kao kutijicu šibica. Raspiriti, zapaliti, pretvoriti tu njezinu pasivnost u bilo što aktivnije, makar i bijes. No nije bila od te vrste. Tugom je, nedugo poslije razvoda, u svojim ranim tridesetima, akcelerirala svoju starost. Postoje ljudi koji ka njoj vrlo rano hrle.
Posljednje Ljudmiline godine proživjela sam s njom. Ona u osamdesetima, ja u svojim tridesetima. Živjele smo od mojih honorarnih poslova i njezine penzije. Nekoliko godina prije no što je oboljela, ispričala mi je neke stvari koje nije bilo lako probaviti. Moja majka nikad nije željela da znam da tamo negdje, daleko, postoji moj mlađi polubrat. Kopile od kurve i šljama, citirala je majčine riječi Ljudmila koja je, shvatit ću kasnije, željela da saznam da ne ostajem posve sama. Posljednje mjestimično lucidne trenutke Ljudmila je koristila kako bi mi naglasila važnost oprosta u ljudskim životima. Ali ja sam tada bila izvan sebe. Kopnila je i moja posljednja preostala majka. Nisam shvaćala što mi želi reći. Mislila sam da joj bolest muti razum. Osim teme opraštanja, često je mrmljala nešto nepovezano i o strahu i podmukloj zvijeri. Ona, koja se tako neuko i jednostavno izražavala, tonula je u mračnu metaforiku, zabijajući nekim iglenim, odrješitim jezikom posljednje ubode u tapiseriju svog života. Oca nikada, otkako je otišao u Švedsku, nisam ni čula ni vidjela.
Tako sam saznala da imam mlađeg polubrata s očeve strane. Danas živi daleko, u onom, za nas Balkance, „sterilnom i dosadnom“ dijelu posrnule eminencije Europe u kojem je stalno tmurno, ali koji visoko kotira kada je riječ o makroekonomskim indikatorima, indeksima sreće, ukratko, životnom standardu zahvaljujući kojem čak i tamošnja socijala živi zbrinuto. Kada je navršio dvadeset i pet godina, jednom prilikom boravio je tu, u Zagrebu, i javio mi se kako bismo se upoznali pa smo se našli. Naš zajednički otac za života nije mario ni za jednog od nas i naše su se teme isprva svodile uglavnom na to, ali moj polubrat Jan danas je čovjek od trideset i pet godina koji živi u uređenoj državi i odgaja malo dijete sa svojom svijetloputom ženom. Nismo stasali u istom bunkeru, niti se razvijali u istim pravcima. Viđamo se ponekad kada on dođe u Zagreb i svako toliko se čujemo. Jana ne muče iste stvari kao i mene. Ali on je moj jedini preostali rod i to je, pretpostavljam, dobro znati. OK se slažemo.
Bunker koji je iza Barbine smrti pripao Ljudmili, poslije smrti moje majke i Ljudmile, pripao je meni. Kada je umrla i Ljudmila, jedino mi je on i pripadao. Moj najzlokobniji duh.
Bunker bb
Noć balzamira upaljeni bubnjić dana, cvilež šina kojima danju hropću zaparene ljudske lokomotive. Ciljevi, planovi, programi, sve ušuti, ogoli se i od boja. Monokromatika smiraja. Neko vrijeme samo ležim. Potom nahrupi južni rub bunkera. I u njemu sitna tijela koja okretanjem oko moje osi oblikuju optiku sjećanja. Ponovno je sve raznobojno, pokretno i bučno. Ponovno palim crni vrh solarnog pleksusa. S planine iznad koje lete nezaboravni gorostasi dolijećem u padobranu umora. Upadam u cijev poznatih hipnotičkih vizuala. Tu je Sila, preimenovala se iz Mile, Ljudmile, tvrdila da se tako zove pred kraj života. Ona je najpokretnije sitno tijelo u mom kaleidoskopu uspomena. Sitna Sila teško umire. I dok to čini, širi oko sebe svoja filigranski krhka krila da je ne zaboravim. Sve je u njezinom životu bilo prošiveno nepoderivim koncima nježnosti, otpornim poput niti koje tkaju neke vrste paukova, a koriste ih čak i plastični kirurzi za delikatne zahvate. Zašila je njima svoje oštećene živčane završetke, hladnoću u kostima i melankoličnu narav. Zato se i nije bacila s mosta sa svojom djecom šezdeset i četvrte. Dovoljno je bila staložena. Znala je da je njezina misija davanje. Tako je i starila. U mene je ubrizgala cijelo svoje biće, kao infuziju u vodu Hada kojim postojano teku rijeke boli, jadikovanja, vatre, zaborava, mržnje, sjećanja i hladnoće. Voljela me. Dala mi je sve što je mogla. Nedostajala mi je čak i kada sam bila pokraj nje, dok je bila zdrava i u snazi. Nikada to nisam shvatila. Je li moguće nekoga oplakivati dok još nije iščeznuo i dok ti nesebično daje sebe? Kao da sam se oduvijek pripremala na trenutak u kojem će započeti hlapljenje. Demencija ju je samo produhovila. Kada je nastupila, jednog dana kada sam ušla kod nje u sobu, rekla mi je: „Baš dobro da si došla, majčice moja“. Možda sam joj i bila poput majke, tko zna. Toliko zaštitničkog impulsa ni prema kome nisam osjetila. Bila je silna čak i u toj zbunjenosti, pobrkavši naše odnose i uloge. Štoviše, toliko ih je ispremiješala da mi i dalje lebde pred očima kao lelujave, neegzaktne, ali upečatljive šare. Oduvijek tražim muškarca kakvog bi ona odobrila. Pouzdanog, srčanog, koji se ne boji otvoriti svoje karte, ma kakve bile, i pomiješati ih s mojima. Koji bi me smatrao „posebnom“ (njezina omiljena riječ za karakteriziranje nečijeg dobrog srca), izdvojio me od ostalih žena i vjerovao u mene, baš kao ona. S koliko je samo pažnje slušala o mojim osjećanjima, zapažanjima, bodrila svaku moju misao i želju. Odrastajući i školujući se, postajala sam kompleksnija, i kao u svakom ljudskom biću koje razmišlja, stremi i čezne, unutar mene granalo se drvo raznorodnih težnji. Neuka i priprosta, a osjećajna i razborita, usmjeravala je moje pupoljke ka suncu. Svaki put kada kiši, u bunkeru otvaram kišobran za nju. Za njezin košmarni, a dobrohotni unutarnji svijet. Ne smije se smočiti ta proćelava glava, sunce moje sićušno. Moja predsjednica bunkera od plijesni. Moja zaštitnica. Sila Ljudmila.
Maja Ručević, Borilište, HENA COM, Zagreb, 2025.
Ilustracija na naslovnici: Ana Salopek
