– ‘Pizda vam materina nafurana, stoko sitnog zuba, fina gradska raja moj kurac, uništili ste ovu zemlju i grad, sve ste usrali, grob vam jebem! Šta je meni moja borba dala, da vas gledam u bijesnim autima, dok žderete jagnje masnim prstima, a mene da deložiraju … s puškom sam ginuo za ovo tlo, dan i noć pod granatama, mater ću da vam jebem, sve po spisku, prodani skotovi, m’rš odavde!’
Dodao je aktivnost ‘Osjećam se slomljeno’, a status utopio u drečavo crvenu pozadinu; Facebook je odnedavno nudio i tu koloritnu inovaciju. Crveno mu se činilo idealnim za pojačanje intenziteta. Fokus mu je potom odlutao do bjeline u gornjem lijevom uglu stranice gdje je pisalo ‘Tražite ljude, mjesta, stvari.’ Nije bio siguran je li taj bijeli komadić virtualnog univerzuma promatrao par sekundi ili minuta. Ljudi, mjesta i stvari svakako se nisu ni mogli pronaći tako brzo, osim u čudnovatim kuloarima društvene mreže. Kakva fantastična online narudžba, pomisli. Tražim jednu dobru lojalnu ribu koja neće previše lajati, molim puni pansion u najboljem hotelu u Cancúnu u drugoj polovici jula i hladno pivo, pola litre. Pritisnuo je shut down. Monitor osvane u svoj punini crnomanjaste zamašćenosti. Sa sedamnaestog kata ima grad na dlanu, kao četnik. Nanišani smotani snajper pun THC-a pravo u višekatni stambeno-poslovni kompleks koji već godinama zjapi prazan aka svjedoči o još jednoj propaloj investiciji i opranim parama. Sad će ga navodno kupiti misteriozni katarski biznismen. Pranje na pranje. Nikad se taj dinar neće ‘osušiti’. Otvorit će guzonja radna mjesta, kažu. Bit će somuna i kafe za sitnu raju. Proljeće je. Refleksija sunčeve svjetlosti odbija se na toliko puno mjesta, i panorama ima svoj topao kromatski ram, nesagledivo različit od onog državnog, posivjelog. Podno nebodera u kojem trenutno boravi jer nema gdje, novokomponovani klinci poderanih farmerki i zadignutih ovratnika fućkaju šišu iz arabesknih nargila. Iz zvučnika dere Ceca. Numera: ‘Beograd’.
Za rata, a i poslije izlaska iz umobolnice, volio je Šejlu. I dan danas bi za nju ubio, ali to zna samo on, gadno ga je izdala. U njemu se bori neiskazivo mnogo manjih i većih boli. Jednih koje tjeraju na bijes i osvetu, ali i onih razornih zbog kojih se nerijetko, ležeći po tuđim krevetima punim stjenica i skorenih komadića poispadalih iz krompiruša, sklupča do veličine fetusa dok plače, toliko duša pati. Ispod ožiljka od gelera na ruci je tetovirao njezino ime. Dugo su otpadale kraste. Češao je Šejlu kao neki svrab koji nikako da prođe. I otac mu je stario sa sličnom škrabarijom na mišci, klasičnom JNA-ovskom siluetom neke Vesne. Ugasio je joint i uslikao tetovažu mobitelom. Presvukao je jednim od filtera koje je nudio pametni telefon. ‘Nostalgija’. Bilo je, ruku na srce, teško razlučiti što je u fotografiji koja je u krupnom kadru prikazivala dlakavu bradavicu ispod koje se davno učahurila prostrijelna rana, a pod njom nevješto, gotovo amaterski, tintom ugravirano žensko ime – nostalgično, barem u onom topljikavom smislu te riječi. No svakako je filter odradio neki svoj fotošop efekt koji mu se učinio prikladnim. Objavio ju je uz popratni čemer koji mu se, nezaustavljivo poput sjevernokorejske balističke rakete, ispalio iz nutrine:
– ‘Ožiljci koje nosim od bliskih ljudi nikad neće proći. Emotivni jade, prodala si nas k’o bubreg za pola marke. Još su ti gaće bile mokre od mene, a već je drugi bio u tebi, crkla dabogda! I kurva s Lašvanske petlje je časnija! Zbog tebe sam mrtav, a dišem, ali dođe sve na svoje… Još ćeš ti moliti da te pogledam… Uživaj dok možeš… Možda ti sutra na vrata dođem, seljančuro maloumna!’
Već preko dvadeset godina priziva to ‘sutra’, još od one noći kad je pijan, što od rata, što od rakije, ušao u kuću koju su dotad dijelili. U praznoj dječjoj sobi nije bilo ni zvečke ni pelene. Svoje krilo ormara je ispraznila. Čaša sa dvjema četkicama za zube nije bila sporna jer za njih, a kamoli za zubnu pastu tada nisu imali. Nikada poslije nije vidio ni nju ni dijete. Ispalila se nekako hladno i proračunato, ništa drugačije od hiljada granata koje su tada rokale grad. Otada kuca na razna vrata, samo ne njezina. I ove godine je nastupilo ljeto, bahato donoseći najduži dan koji treba ubiti. Otkad su ga izbacili iz stana, nikog da mu se javi, pita kako je. Zanijemili svi bjelosvjetski inboxi. A znaju situaciju, gamad jedna, sve je objavljivao na mreži, i kad je u parku spavao, i kad je gladan bio, osamnaest dana bez prebijene pare. A u bolnici kad je osvanuo, ni komentar ohrabrenja da napišu. I njima je majku jebao, javno, jer, u međuvremenu je postao i javna ličnost budući da ga je jedan novinar fotografirao dok je gol golcat stajao ispred institucije od vitalnog državnog značaja i pišao po fasadi zgrade dok nije došla policija. I taj portalski članak je objavio, neka vide na šta čovjeka natjeraju nepravda i očaj. Nijedan lajk nije zaradio. Bilo mu je teško. Pod kožu više nije stalo.
Prestao je piti lijekove i opet je nemiran. Želi otići iz ove zemlje. Sreo je prošli mjesec jednog borca s kojim je bio na liniji, pričao mu je o Norveškoj. O prosperitetu, standardu, hrani. O nepodnošljivoj težini nestajanja u ovdašnjoj bari. I jednom posliću koji ganja tamo, možda bi i njemu nešto sredio, javit će mu se, ima fejs. Svaki dan otvara bijeli prozorčić s imenom ratnog druga, premda mu još nijednom nije stigla crvena notifikacija. Gleda u njega i čeka, to je prozor s nadom, najvećom od svih igračica ženskog roda. Nemir se pojača svaki put kad novopečeni Norvežanin objavi sretne fotografije iz fjordovitog Eldorada. Sjetio se večeras, tko zna iz kojeg razloga, starog regala u roditeljskoj sobi u koji je znao zavirivati kao dijete. Toliko je puta posegnuo za Brucknerovom knjigom ‘Sadako hoće živjeti’. Čitao bi opis radnje na koricama, otvarao knjigu nasumce, s vremenom i cijelu pročitao. Bilo je nečeg tužnog u djevojčici koja je izrađivala ždralove ne bi li ozdravila. Zapitao se, retorički, koji bi simbol tako simbolički vrijedio kao taj japanski u ovoj našoj kulturi. Izišao je van. Dugo ulicom mahao rukama, a onda se instalirao pred ministarstvo i na sav glas vikao: Adis hoće živjeti! Adis hoće živjeti! Zbunjena lica prolaznika, podrugljivi podsmjesi, poneko žaljenje. Muka dokonih zaštitara jer opet moraju sklanjati istog bolesnika. Velika je samoća luđačka, košulja gorostasova.
U bjelinu za traženje ljudi, mjesta i stvari ponovo je noćas upisao ‘Šejla B.’, premda je znao da se njegovog prezimena nesumnjivo odavno odrekla. Facebook je ponudio dva rezultata. Jedna udata, neugledna, najmanje dvadeset godina mlađa od njega, i druga, podjednako mlada, zatvorenog profila koji škrtari na informacijama, ali dovoljno ljepuškasta na slici da i njoj jebe mater, tek onako. Drug koji ga je primio na konak je otišao na neki teferič, neće ga biti još dugo, a smračilo se. Sparno je ramazansko veče, opet ga je uhvatilo dobro staro malodušje. Čitavog ga je zagrlilo, prijateljski, da zna da nije baš posve sam. Sad će i top da pukne, iftar će. Ljudi će na sijela, zveckat će čist escajg, zvonko, sve kroz veseo žamor gladnih postača. Adis sporo navlači zavjesu. Pali windowse tuđih sudbina, a potom sjedi i čeka da se pojavi deus ex machina; notifikacija, poruka, da ga krene, da prođe, život.
