Preplanuli od sunca, koračamo uza sam rub rijeke, a iznenadni bljeskovi iz vode – kao da je na dnu razbijeno zrcalo – povremeno nas zasljepljuju; zelena rijeka, ne razlikujući se mnogo od okolnih livada, i dalje vijugavo teče, pojavljuje se, zatim nestaje u vodenom bilju, kao da se izgubila, pa sad opet žurno traži svoju pustu obalu. Ubrzo začujem zvuk i najzad ugledam avion, kao kod leptira, bijelih blizanačkih krila; dugo sam ga proučavao: što sam duže u njega zurio – a činio mi se nikad bližim, jer ima takvih dana kad se čini da se sve može rukom dotaknuti – avion je puneći prostor postajao sve više mojim. Pomalo zaboravljajući na avion, koji se guran bezimenim oblacima više nije ni vidio, a ni čuo, brzo smo krenuli dalje; trava nam je već bila gotovo iznad koljena, pa prijeđosmo na rimski put; tvrdoća ceste godila je našim izranjavanim stopalima. Prošli smo kroz mladi brezik, brižljivo uznjegovanih stabala, kao da ih kakav iskusni vrtlar nadzire sve vrijeme otkad su počela nicati: raščešljava im gusto lišće; usmjerava ih škarama i dlanovima prema nevidljivu životu. Prišao sam rijeci, čučnuo, umio se; jarko sunce iznad naših glava peklo je sve jače: ubrzo je bilo raspaljeno gotovo do usijanja, pa je ded iz naprtnjače izvukao pusteni šešir i nabio ga objema rukama sve do ušiju, još ga odozgor pritisnuvši dlanovima; ja sam na tjemenu držao isprepletene prste. Ded je zastao u sjeni staroga hrasta, gucnuo vode iz čuturice i pružio mi da otpijem; kako smo odmicali, opet je sve brže hodao, pognut, držeći se palcima za remenje naprtnjače; šutke smo koračali; na cesti nismo nikoga sreli, ali u daljini smo ugledali neke pastire kako zamahujući rukama ispred sebe gone sjedinjena stada ovaca. Tad se iza piramide brda, kao u nekoj vrsti sna, pojavi luk mosta, sve više poprimajući izgled zračne konstrukcije koja spaja dva svjetlosna oblaka. „Kad sam ovuda zadnji put prolazil, bil je mali i drveni“, kazuje ded, a most se na tu njegovu misao još više uzvisi. Pogleda uprta u modročeličnu građevinu, prilazili smo mu cestom koja neko vrijeme ide usporedo s rijekom; i dalje nismo skidali pogled s mosta što je na onom suncu, kao na osvijetljenoj pozornici, mogao biti sam Svevišnji koji se oplahuje u vodi; preko šavova polja sve smo mu se više približavali. Nakratko smo zastali u tišini i, ako se tada išta čulo, bilo je to obrtanje Zemljine osi; zamišljao sam i troprega kola na čijoj usijanoj osovini može stajati jedino bog sunca, Helije. Lagana koraka išli smo preko mosta koji se sve više zatezao od naših radoznalih pogleda, metalno nam odzvanjajući pod nogama; u daljini su se upravo čula i tri uznjihana zvona, odjekivala su udarajući jedno o drugo: prvi zvuk bio je gust, blago razvučen, drugi opirući i brz, treći najzvonkiji, kao dah koji se lako preobrazi u san, prateći nam vjerno ritam koraka. Pod nama je protjecala rijeka, noseći u sebi nevidljive vodene plodove, ali i na jantarnoj površini brodove od novinskog papira, tjerajući me da načas zastanem i ispratim ih pogledom; ded se još jednom osvrnuo, zatim me poveo uskom stazom kroz nepregledna mora livada, grabeći dalje, sve dok nismo naslutili svod kupole i bjelokosne tornjeve čiji su vršci dodirivali nebo, sjajno poput ulaštena zrcala. Od tolike svjetlosti i meni je oko zasuzilo, kao da sve to gledam u kaleidoskopu; kad sam se okrenuo, most je i dalje stajao na onom istom mjestu, na trenutak opet ovješen u zraku; izgledao mi je kao početak i kraj jedne savijene misli; još smo malo stajali zagledani u most, pa polako krenuli dalje.
SLIKA IZ DŽEPNE BIBLIJE
„Dede, a čime se vrag hrani?“ „Crnim mislima“, promatra dječaka s zebnjom jer ga podsjeća na sina. „Dede“, upita dječak, „a kojim crnim mislima?“ „Kojim bilo“, reče, želeći hrskanjem sjemenki rastjerati bilo kakve misli, „jer ko ima crne misli u glavi, vraga u svoje kolo doziva.“ „A dede“, stigne ga dječak, „jesu li crne misli da ćemo mi vidit vraga?“ „Nisu“, reče starac, „to su lipe misli.“ Ubrzo izbiše na sklisko, stjenovito tlo, tako blještavo da se dječaku učini kako se malo ovalno zrcalo ogleda u puno većem: oprezno su koračali po gustu kamenju, pa po tamnu usjeku u kamenitu tlu, nailazeći jedino na usamljena stabla jele ili bora; svaki put kad bi pored tih stabala prolazio, pokušavajući pogledom preuzeti njihov žilavi karakter – a i sad se zatekne u takvom razmišljanju – starac se s divljenjem pitao kakvo je to korijenje koje iz kamena, baš kao iz sasušena ljudska srca, i ljeti i zimi crpi životni sok.
Damir Karakaš, Sunčanik, OceanMore, Zagreb, 2025.
