Kad sam kroz slojeve crne magle jedva otvorio oči, ugledao sam plavokosu ženu kako lebdi; prvo što sam prije straha pomislio: „To su anđeli, a ja sam mrtav!“ Onda mi se primakne i tiha glasa, tako da me na trenutak dodirnula svježim dahom, kaže: „Dišite.“ Cijelo sam tijelo napregnuo da u tom trenutku iz sebe iscijedim neku riječ, bilo koju riječ, da joj nešto kažem, ali sam u tupoj nijemosti samo pomislio: „Živ sam.“
Dišem; ujednačavam disanje: stalno poput lutke otvaram i zatvaram oči, očekujući da se svaki put kad ih otvorim iznova probudim; pokušavam u svojim zamršenim mislima uspostaviti bilo kakav red; uz mene i dalje stoji ona liječnica duga bijela vrata: ponekad ispod plahte mičem prstima na nogama, uvjeravajući se tako u svoje postojanje: strah me nekih drugih pokreta; jakih i iznenadnih bolova. Mičem sve jače palčevima, do kraja mogućnosti, i čini mi se da ako to ne radim – izgubit ću svoje mjesto u vremenu.
Liječnica me polako obilazi; uzima grafikon u metalnom okviru, zakvačen za donju stranicu kreveta, nešto zapisuje kemijskom; pogledala me, osmjehnula se, onda se iza nje stvorio liječnik; kaže mi, tako da mu ne vidim oči – valjda kroz stakla svojih naočala upravo gleda u silnu bolničku aparaturu: u neku od onih kazaljki, brojki – da me je on operirao. „Ozbiljno je bilo“, slušam njegov glas koji poput šuma dolazi svim onim cjevastim okvirima kreveta. „Kad smo vas otvorili, imali ste pun abdomen krvi.“
Kroz mutno prisjećanje pokušavam razlučiti što mi se dogodilo: još uvijek ne želim misliti o tome: probam skrenuti misli na nešto drugo, obmanuti ih, još nisam spreman za razmišljanje – ne znam kako to uopće imenovati osim košmarom.
Preko okna širi se sjaj; kroz taj prozorski panoptikum vidim stotine jednakih takvih prozora, ali sve je to nestvarno, sve mi je ovdje nestvarno, još ne mogu prihvatiti da sam tu; kad bih se bar ovog trena probudio: toliko sam se puta u životu u zadnji tren budio iz noćne more; trljam oči i tako izoštravam pogled, ali ništa ne pomaže, u šok-sobi sam; u klimatiziranu lijesu; okolo se miješaju jecaji i uzdisaji, ne znam čiji: neki su vjerojatno i moji; ulažem ogroman napor da malo pomaknem desnu nogu: onda to isto ostatkom snage radim lijevom nogom; kad to učinim, osjećam se premoreno.
Žmirim i osluškujem različite korake; duge, kratke, netko je neodlučan treba li krenuti ili ostati; malo poslije netko nepoznat hoda, ali nikako da stigne; je li tko javio mojoj ženi; otputovala je tijekom vikenda s djetetom do svoje bake; stišćem prste na nogama da bih o tome mogao bolje razmišljati: rasporen sam, razvaljen – nisam još ni vidio ranu na trupu, možda je bolje reći truplu: i misli su mi dokraja rasporene; najgore je što sam izgubio jedan vitalni organ; sad sam nepotpun.
Pokušavam zaspati; stalno prolaze liječnici, ponekad trče punim korakom, čas na ovu, čas na onu stranu, sestre ih glasno zovu, zrelim, ozbiljnim glasovima koji iznenada u tišini zastrašuju; bio je i neki liječnik, govorio je, treba hitno injekcije davati, riječi su mu bile zelene jer je imao zeleni kombinezon, zelenu kiruršku kapicu.
Gledam u strop, promatram linije, vidim jasno sebe u tom labirintu, poput pauka, to me naglo ohrabruje, pauk je žilav, no linije su sve zamršenije, dok se ne pretvore u crnilo; smrdljivo je i prodire mi duboko u nos: gušim se.
U tijelo su mi udjenute razne cijevi: pokušavam dokučiti gdje koja ulazi u mene: u predjelu trbuha sve više osjećam vrućinu rane; sestra, mišićavih listova, dolazi i vješto prebirući prstima mijenja infuziju. Pita me dremljivo kako sam. Kažem, s osjećajem mučnine: „Mokre su mi čarape.“ Ona uzme nježno moju tešku ruku, poput bake kad bi mi kao dječaku nešto važno objašnjavala, i kaže sa smiješkom: „Nemate čarape na nogama.“
Poslije, neki ljudi sumanuto trče za mnom, potom oko mene rukama prave lanac da ne mogu nikako pobjeći; okružen sam tim ljudima, tuku me sa svih strana glasno rukama, nogama, štapovima, onda dolaze vatrogasci i guraju mi vatrogasno crijevo duboko u bolnu ranu, pa me pune vodom dok ne puknem. Sve to gledaju ljudi okolo, publika; plješću; već sam pet puta puknuo, šesti se put probudio, sav u znoju.
Damir Karakaš, “Okretište”, Booka, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Booka
