5.
Pogledi koji nisu vrijedili, misli koje se nisu zadržale,
osmijesi koji se nisu istopili i hladni dlanovi koje nitko neće ugrijati. Trujem se željom, oko vrata stežem bisernu vrpcu,
Nižem mjesečevo kamenje po prstima i oči bojim kandilom. Davim se pjesmom, u ruci stišćem malenu, goluždravu pticu vješam strah i miješam gorki zadah s alkoholom,
plovim prema Hadu i osvrćem se tek za nedostižnosti povratka, povraćam boju tvojih očiju
s dlanova stružem tvoje otiske putujem za staricom koja šepa brojim vrane na grani oraha,
sladim se tvojim lažima i zapetljana posrćem u tvojim obećanjima slažem karirane stolnjake i savijam pruće u košaru za kruh, sjedim,
odlazim, plačem, odustajem.
7.
Daj mi da zagrebem noktima krvavim od nedostajanja po lijevoj poli srca. Kažu da tamo leže sjećanja.
Daj mi da ih seciram na sastavne dijelove, razgradim na fragmente boja i atoma nemira koje ni mlada mjesečina neće spojiti i križ pod trulim orahom će biti njihov križ, počivali u miru ili kako god kažu
sa smeđim leptirima i uvenulim vijencima cvijeća pod trulim orahom koji trune kada ga napuste ljudi, pod trulim orahom koji se savija u ponoć,
pod trulim orahom koji krije šišmiše i pauke,
pod trulim orahom bez ljudi, bez ljubavi, bez čežnje,
bez osmijeha, bez zraka pod trulim orahom moja sjećanja na tebe.
8.
Crno vino će zauvijek imati okus po tebi.
Negdje u izblijedjelim porama srca, na dnu ormara punoga pljesnivih pokrivača u vrtlogu zaborava, u nagužvanoj polici mojih strahova i čežnja,
u dominantnom akordu Bachove partite, u pustoj studentskoj sobi ispod volje,
ispod sjećanja,
ispod ponosa i dostojanstva, ispod ljubavi,
ispod mržnje
moja posljednja pjesma o tebi.
9.
Ne boj se odraza svojih misli u nagrizlim i napuklim prstima koji još uvijek nose biljeg tvoje majke
dok te izvodi na čaršiju i rukom tjera golubove s crvenoga, štofanog kaputa,
a Bosna tiho žubori
i jablani se gorko naginju nad naše živote isušene od želje i nade.
Ne boj se i ne traži dalje ono što je već nađeno iz očiju golih i žednih pravde
zagrabi svoju nafaku.
13.
Kad više ništa nije važno, mjesec kad ima boju tvojih očiju i sjećanje kad je samo izblijedjelo slovo na papiru,
vreli uzdasi naših života kad ispune sobu, jučer kad bude danas i sutra kad ne postoji,
želje kad su jedno i kad je tvoj glas jedina nit spasa u bezumnom i razornom ludilu mojih misli,
čežnje moje i snove kada držiš među prstima, kada si sve na svijetu i jedina zvijezda
oko čije osi se okrećem kao porculanska lutka,
jutro što se mekim satenom ovija oko mojih gležnjeva i ti, samo ti, uvijek i jedino ti
u svim mojim strahovima i bolima,
u svim prošlim i zaboravljenim ljubavima,
u svim davno pregaženim ulicama, lažnim svitanjima i obećanjima, u svoj prošlosti, budućnosti, današnjici.
U svemu samo TI
kako najviše voliš moja ludila.
