Izgubljenom autocestom, od motelske sobe do kinoteke
Sreo sam te u vremenu spore tišine i iscjeljujućih odlazaka pred velike ekrane. Desilo se to sasvim prirodno, po pravilima koja zahtijeva susret dvoje ljudi – stajao sam ispred ulaza u salu Kinoteke, odmah ispod plakata i posmatrao život koji se odmotavao kao na traci, tu ispred mog nosa.
Sjećam se, noć je bila ugodna. Sa bogobojaznom pažnjom sam se cijelog dana pripremao za večernju projekciju. Živio sam u motelu, bio je to period motelskih bilješki, rukopisa koji sam dovršio i nikad nisam ni pokušao pokazati drugim očima.
Neke knjige niko ne treba pročitati – govorim sebi ispred sebe.
Zadovoljan onim što se ukazalo u ogledalu, izlazim u noć.
Zrak je prijatno punio pluća. Pomislio sam na vrijeme. Postoji mnogo načina za njegovo mjerenje. Meni omiljeni je uz pomoć lune; brojanjem koliko je puta izašla. Još mi je draže kad zaboravim da vrijeme postoji i nikako ne brojim. Vrijeme je tada na mojoj strani. U Kinoteku odlazim jer mi se sviđaju okviri zadatih tema. Kinoteka nudi sedmicu vestern filmova, sedmicu film noira, sedmicu ovoga i onoga. Radi se o ciklusima koji omogućavaju studiranje bitnih imena. John Ford, Orson Welles, David Cronenberg, John Waters, Win Wenders… zvijezde su i anđeli što sjaje po nebesima mojih formiranja. Kinoteka mon amour! Ali da se razumijemo, moja strast ne pripada samo njoj. Volim svaku verziju bioskopskog prostora. Čak i za nove, korporacijske inkarnacije, postoji mjesto u mom srcu.
Velika žuta luna krasi nebo
i osvjetljava svijet ispred nas.
Kada stvari tako stoje, ne postoji bolje mjesto za promatranje života – od bioskopa! Pred nama je šetnja dugačka godinu dana. U februaru, varljiva je i nestvarna. Poput uzdaha i izdaha na zimskom suncu, sve prođe u treptaju. Zalutao sam u priču sanjareći o mogućnost spokoja. U maju će mi sve možda biti jasnije. Zamislio sam um i tijelo zagrljene u uzajamnoj opuštenosti. Smisao se ne nameće.
A sada, kad smo se dotakli smisla, da raščistimo jednu stvar: sve što ćeš naći u ovim koricama možemo nazvati tek iskrenim pokušajem. Kakva nezahvalna misao me je navela da se usudim zaustavljati vrijeme, tražeći put do konačne spoznaje – kao da je moguće shvatiti od čega se sastoji sreća, kao i ono što stoji nasuprot njoj. (Pokušaj da zamrzneš trenutak. Vrti ga i ponavljaj dovoljno dugo, i možda shvatiš.) Svjestan nemogućnosti takvog poduhvata, ipak sam morao probati. Bez opcije odustajanja. Makar mi je jasno da je protok vremena samo iluzija. Jedan tren traje cijelu vječnost; a drugi, naizgled identičan, proleti u treptaju oka. Jedan definiše sreću, drugi agoniju. Ili obratno. Šta ih određuje, šta definiše njihovu konačnost? Kako sačuvati um u vrtlogu ovakvih pitanja? Odgovore ionako odbijam. No, pošto sam istraživač i stanovnik kinodvorane, u jedno sam siguran: život je oslikan scenama sa celuloidne trake! I noći su umotane u pjesme iz tih scena. Daju ritam onome što mnogi zovu svakodnevnicom. Moje je da se pitam, i da ništa ne znam. Samo sam ponosna nebitna mrlja u nepreglednom oceanu. I samo tako mogu učiti i produžiti dalje.
Pišem tebi, a govorim sebi. Zagrljen vjetrom, otkrivam se u šiframa. Moji tragovi su posijani u dijalozima omiljenih scena. Da li sam njihova imitacija ili je sve određeno mnogo prije našeg nastanka? Ova knjiga je druga faza razotkrivanja. Koncepte slažem i kujem planove. Odgovore osluškujem iz sjedišta u dnu sale. Udobno zavaljen u svojoj stolici, zamišljam nekadašnju gužvu u prolazima između sjedišta. Oživljavaju sjećanja iz djetinjstva, nižu se nestrpljivo poput starog društva pred blagajnom. Upoređujem to sa gužvom svog nekadašnjeg tajnog života.
Previše detalja ostaje napušteno u minulom vijeku, zajedno sa stripovima i magazinima iz izloga trafike na autobusnoj stanici, a ja kao da i dalje stojim ispod onog plakata na ulazu u Kinoteku, u sedmici Davida Lyncha.
Nakon svega promišljenog, rečenog i odšućenog, nakon ovog odbačenog i onog prihvaćenog, nemam ništa protiv mogućnosti da se magija skriva u ljetnom pljusku i u zimskom suncu, ili u završnici filma koji ćemo gledati – završnici koja je – u stvari – tek uvod u ponovno gledanje tog istog filma. Zaustavljeno vrijeme je sačuvano u napukloj kapsuli. Skidam prašinu sa uspomena. Hvataš moj pogled. Smiješimo se zavjerenički jedno drugome. Da li je to ono za čim sam uporno tragao?
Costa Brava, 2025.
Mehmed Begić, Autokino, Buybook, Sarajevo, 2026.
