Mitska pisma svake mladosti
Za tebe je avgust usamljeni mjesec godine.
Ako se sjećaš mojih uzaludnih pisama,
prosuti stomaci iskrenosti i melanholije
nisu toliko daleka prošlost.
Decenije su postale mjera za jučer
i Kosmos se udaljava od nas.
Neka mi svako mudrije srce oprosti –
plan je da na nekom nepristupačnom mjestu
pokraj potoka
iz temelja podići brvnaru
i ovim nesposobnim rukama
uskrsnuti novi svijet.
Sjećaš li se mojih pisama?
Sad su samo otvorena vena sjećanja.
I čuda su moguća tek kad nam
više nema pomoći.
U tri ujutro, kroz prozor kuće na vrhu brda
čuješ kako voz bez putnika ulazi u Čapljinu.
Ostaci tišine su strašni.
Treba ih sakupiti na jedno mjesto
i sve iznova zapisati.
Zrikavci i bubamare će nam šaptati slova.
Ovo postaje tradicija tvojih ljetnih ispraćaja.
Kratka studija mitskih pisama uz mogućnost vriska:
Nakon toliko vremena naše poznanstvo je i dalje maglovito poput pripitog mene u najboljim noćima. Imaš dovoljno godina, pripadaju ti i vrijeme i svijet. Raduješ se greškama, užasavaju te pokušaji. Suprotnosti daju snagu tvom postojanju. Tješe te glasovi na kraju ljeta, jednog od mnogih koja će na prepad proći. Međutim, ono što mene trenutno brine, strah je da ću te zaista upoznati. O čemu ćemo razgovarati kada ne ostane ništa, o čemu ćeš mi pisati kada sve bude rečeno bez vriska kao konačne mogućnosti?
