Samo sjena
Poznajem čovjeka koji
svakodnevno razgovara sa pticama.
Radi to nježno – svilenkasto
Sticajem okolnosti postali smo prijatelji
Stekao sam njegovo povjerenje
i naši životi su se isprepleli
Otkrio mi je neviđeno, ponudio
neshvaćeno. Nesebično nasmijan
doveo me je u stanje sumnje
ozbiljnije od svega što sam prebolio
kao bosonogo dijete na asfaltu ljeta
Tvoju siluetu zamišljam
sa fatalnom ozbiljnošću
Prepoznajem te podjednako u gužvi
i tišini. Neka sjećanja
obilježe našu maštu i tu lijeka nema.
Postoji samo sjena
što priziva da me dodirneš.
U protivnom, nikome neću obznaniti tajnu
čovjeka koji razgovara sa pticama
i prenosi im naše osvetničke planove.
Heroizam
Odricanja kojima pokušavaš
ispuniti sitnovečernju prazninu
neće nas ničemu naučiti
U stražnjoj prostoriji
gdje je svjetlost jedini dekor
lako prepoznaješ pokrete
onih čiji je razum uništen
Ostavljaju te bez riječi
njihova nastojanja da nestanu
i nikada ne budu pronađeni
Umorni smo od znanja
i metoda iznuđivanja
sa kraja dvadesetog stoljeća
Ti oprezno šutiš i o vještinama
koje posjeduješ
Tuga je i dalje zanimljiva
a bol nepodnošljiva tek izdaleka
Pogled ti napokon privlači
dugonoga figura što se udaljava
Magla i vjetar
Živim u staroj motelskoj sobi
koja nudi više nego što trebam
i ništa što želim
Ovdje šutim znakovitije
i bolje nego na rubu šume
koju sam dugo zvao
jedinim domom
I zato se ne vraćam
Niti ću više odlaziti
Moja putovanja su u svom zenitu
i više me neće mijenjati
Ništa nije ostalo da se nauči
Konačan oblik sam dosegao
uz pomoć
sjećanja na tvoje duge noge
i zavodljivo finale
zadnjeg rastanka
Neka magla i vjetar
budu svjedoci našeg dogovora
Suedehead
Sapunjajući svoju srebrenkastu bradu –
u sred polugodišnjeg rituala
– sjetio si se onog nitkova
i koliko su ti značile njegove pjesme:
kako li se samo uspio posvađati
sa svima i prezreti svakoga
ali ostati omiljeni stihoklepac
Nezadovoljstvo je opasno gorivo
razornije od ljubavi
i njenih derivata – govoriš sebi
u bradu od sapuna, dok ti kroz glavu
prolazi plejada likova
na koje nisi pomislio decenijama
Svi su redom besmrtni u tvom
zakašnjelom sjećanju, svi nemarni
i mladi kao Dean Moriarty
Imao si 14 godina i povodljivo srce
kada si prvi put napustio sve, tamo
na ponoćnoj klupi, uz pjesmu o gradu
koji ne bi trebao da postoji
Bila je to pjesma o preciznoj dosadi
koja priziva nuklearno rješenje
Imao si 14 godina, šta si mogao znati
o armagedonu i genocidu,
o strahoti kraja svijeta, i šta si morao
naučiti na cesti koja zavodi
Umoran od adolescencije, mislio si
da napuštanjem rubnog Mediterana
rješavaš sve probleme svijeta
Nekoliko decenija i meridijana poslije
koliko si naučio i šta si promijenio
Šta može reći klupa sa koje je
neko ukrao tvoju omiljenu jaknu
dok si bio zauzet razmišljanjem o starcu
koji je na nekoj drugoj osunčanoj klupi
zauvijek usnuo –
u tišini koja odjekuje
u čežnji koja se mora slijediti
sa sijedom bradom u kojoj se
gnijezde sve naše senilnosti
Nebeska kriška
San je mekan i udoban
dok se tvoja sloboda pruža
od rijeke do mora.
Umjesto smrti koju svakog jutra
moraš zaboraviti –
samo da bi postojala mogućnost
da dočekaš još jednu noć –
ti udišeš ljubav i ponavljaš:
Ovo jednom mora da stane!
Pravda ne postoji
ali sve ima svoj kraj.
I mir koji čeka u hladu
maslinjaka i duša od lubenice.
I mladi je mjesec kriška karpuze.
Sve će da dođe i sve prođe
osim sna o slobodi
u kojem su svi jednaki.
I nikog nije odabrao Bog
koji vjerovatno ne postoji
ali mrtvoj djeci uporno ponavlja
kako nema miljenike.
Dvoje je vjerovalo
Dvoje je napustilo cestu i putokaze
zbog obećanja u krvi i zlatu.
Dvoje je otputovalo na kraj romanse
u nadi da će biti drugačije
od krajeva u noveli i pjesmama.
Dvoje je vjerovalo da postoji šansa
za ostanak u kraju
što nalikuje na krajolike
koji su opisani u klasicima umjetnosti
starog vijeka i novih desetljeća.
Ali šanse su tanke
samo kada šanse postoje.
Dvoje je izgubilo krevet i san
i to se moralo naučiti na koži drugoga.
Dvoje je shvatilo da kraj
nije utočište i nema rajske šume.
Nema rijeke, niti potoka –
odjekuje u ušima koje slušaju.
Kraj je konačna eksplozija tišine
u kojoj plamte sjedinjene budućnosti.
Shvativši da nakon napuštanja
niko ne ostaje, dvoje se prepoznalo.
Zelena trava doma tvog
Vraćam se u kuću djetinjstva
nakon mnogo godina
Sve je krhko i potrošeno
Sve je manje od zapamćenog
posebno zidovi dvorišta
i svaki detalj vidokruga
Ali je kiša ostala ista –
upravo onakva kakvom je pamtim
umilna i neumorna
Meditaciju naprasno prekida
popodnevna tutnjava zvona
Razmišljam koliko se
zvuk grada promijenio
i malo što je ostalo kao nekada
u popodnevu
kada sve želi da miruje
I ja bih da slušam travu kako raste
Doba je godine kada je čuješ jasno
zelenu travu doma
koji odavno nije tvoj
(2026)
