Izgubljeni u buđenju
Sanjao sam kako razgovaramo, Katarina.
Uglavnom si ti govorila, a ja sam slušao.
Sanjao sam kako ti najavljujem jesen
zlatnu i poražavajuću.
Jesen je donijela svoju istinu, i nije
bila nježna kad je rekla
da svojoj djeci više nisam neophodan.
Ti si se nasmiješila i slegnula ramenima.
Valja iznova izmisliti život, rekla si
i to treba uraditi prije proljeća.
Treba um raskovati i otvoriti se
nekim sasvim drugačijim idejama.
U isto vrijeme probuditi i tragove davnog života.
Sjećaš se kako ti je tijelo spavalo na kamenu
i jelo samo hranu iz konzerve,
sjećaš li se isprekidanih snova
i pijanih osmijeha poezije.
Nije bilo odmjeravanja riječi, nije se
razmišljalo o položaju srca
u narednom brodolomu,
jer srce je tu da jaše mahnitog bika ljubavi
i ljubav je tu da nikada ne uspori.
Pravila su, poput tetovaža, zapisana na mladoj koži
i kad si jednom obilježen, nema izlaza,
nema povlačenja niti predumišljaja.
Sve je to meni jasno – prekidam te
Ali me muči nešto drugo –
žrtva dvadesetog stoljeća, Katarina,
postala je najstrašniji zločinac narednog milenija.
Kako to objasniti djeci i kako ponovno zaspati?
Otišla si i ostavila pregršt pitanja, prije nego
što je nama preostalima
toliko toga postalo nepodnošljivo.
Sanjao sam kako sam te izgubio
među ljudima.
Trajalo je sekvencu predugo
i bilo je tjeskobno.
Buđenje me je obradovalo, Katarina,
a odgovor je – baš kako kaže
pjesma – vjetar otpuhao.
