Paralelni životi
Stan sam 2014. kupila od unuka nekadašnjeg guvernera Hrvatske narodne banke. Te godine umro je u susjednom neboderu arhitekt koji je projektirao tri neboderska blizanca u mojoj ulici. Tako je gospodin J. otvorio sumornu sezonu umiranja u trima identičnim zgradama. Tugovala sam za njim, kao da mi je moj. Obavijesti o smrti na staklenim stijenama haustora susjednih zgrada nisam revno pratila, ali ove na svojoj jesam jer su se u gotovo pravilnom ritmu u crnom okviru osmrtnica ukazivala ista ona lica koja sam netom prije sretala u liftu. Lica kojima sam pridržavala vrata dok sa štapom i ključevima prtljaju oko poštanskih sandučića. Lica koja su se rastezala u osmijeh kad bih rekla nešto šaljivo naslanjajući se na okrajke svog bosanskog humora. Lica koja su me se ticala jer su bila dio moje neboderske scenografije, a svojom su mrežicom bora i mimike odavala neke slojevite životne čvorove.
Kad je u mojoj zgradi umro gospodin H., profesor na FER-u sa čijim sam sinom kratko hodala za vrijeme svog studija, i koji je kasnije bio predsjednik komisije mom mužu na obrani drugog magistarskog rada, pomislila sam da bih možda trebala otići na pogreb, ali sam procijenila da ipak nismo dovoljno bliski da se motam u krugu najbližih u tako osjetljivom trenutku žalovanja. Pogotovo što ovo nije Bosna, u kojoj je dolazak na ispraćaj u smrt – stvar od životne važnosti. Ali ticala me se ta smrt i o tome sam nešto napisala njegovom sinu. Kad je umrla gospođa M., baš me steglo u prsima jer je bila delikatna i plaha kao mimoza i bilo mi je žao što ne znam nikog od njezinih, da im kažem da sam i sama, iako nevidljiva, ipak prisutna na obodu ucviljenih. Kad je umro gospodin T., zadrhtala sam pred osmrtnicom na kojoj nije bilo popisa ožalošćenih, jer su sin mu i supruga umrli davno prije. S hrpe njegovog namještaja koji su hladnokrvni daleki rođaci izbacili na cestu, uzela sam njegov dnevnik i do danas ga nisam otvorila. Kad je umro gospodin R., naslonila sam se čelom na hladno staklo ulaza, zatvorila oči i sjetila se tek nekih od nebrojenih susreta u kojem mi se gospodin R. smiješi i kaže: „Sretan vam dan, susjeda“. Kad je umrla gospođa P., to je bilo samo dva dana nakon što sam na viteškom groblju ispratila majku, pa sam gospođu P. otpravila suhim suzama.
Već neko vrijeme oduševljeno pratim trend useljavanja novih ljudi u zgradu. Neotesani su, ne znaju pozdraviti, ne pridržavaju vrata, ne nude da šeramo vožnju liftom. Ali mladi su i to ih iskupljuje u mojim očima. Sve su moje simpatije na strani njihove vitalnosti.
Onaj dan kad mi je od Narodne banke stigla obavijest da mi je ostala još samo jedna rata za otplatu stana, umrla je šesnaestogodišnja kuja Pegi s jedanaestog kata. Isplakala sam za kuštravom, ružnjikavom Pegi sve svoje suze i poželjela da više ničiju osmrtnicu, ni pseću ni ljudsku, ne vide moje plačljive oči i da ni nad čijim neopozivim zastojem srca moje srce ne zadrhti. Kad mi je prošli tjedan kardiolog na Hitnoj rekao: „Vaši otkucaji su dvostruko veći nego što je normalno, vaše srce radi kao da vam je duplo više godina“, ja sam rekla: „To je zato što ja tako živim, povišeno, ubrzano, intenzivno. U sve se uživljavam. Ja, znate, živim dva života.“
On u tom trenutku prestaje tipkati nalaz, okrene se prema meni, brzinski me odmjeri i ljubopitljivo ponovi: „Dva života?“ A ja se smijem, iako mi nije svejedno što ću ga razočarati, pa kažem: „Nije to što mislite, mogu vam objasniti.“
Đurđica Čilić, Vidimo se na papiru, VBZ, Zagreb, 2026.
