Još pet minuta
Lidija oblači teget plavi, ja maslinasti tregeršos. Mama nam češlja opranu i buntovnu kosu, tata požuruje da ne zakasnimo. Idemo kod tete Zdravke i čika Pike. Mama i tata će s njima i s drugim odraslim parovima sjediti u primaćoj sobi, na trosjedu i dvosjedu pod slikama na kojima se barke ljuljuškaju i konji galopiraju, na stolu će biti pladnjevi s vlašićkim sirom, ukoso narezanom kobasicom i pečenicom, pečene paprike, ajvar, debele šnite bijelog kruha, čašice žestokog pića, boca Kiseljaka. Čika Nikica će svirati gitaru, pjevat će se Evo banke cigane moj. Iako obična večer, svima u tom društvu bit će kao novogodišnja.
Lidija i ja ćemo pristojno pozdraviti odrasle a onda nestati u dječjoj sobi. Tamo su naši vršnjaci Slaven i Slavica, naši najdraži prijatelji. Na njihovim krevetima je ista posteljina kao i na našima, na njihovim policama iste knjige kao kod nas, a njima su na pameti iste igre kao i nama. Sela i gradovi, pogađanje ličnosti, pantomima, žmurka, igra zaloga. Šta da radi, šta da radi ovaj zalog? pitat će Lidija dok u šaci drži papirić s imenom nekog od nas. A Slavenu će samo dobre ideje padati na pamet: Taj zalog neka ode u primaću i potajno čika Zvonki u piće ubaci biber. Ili: taj zalog neka teti Stani pozvoni na vrata i pobjegne. Jurit ćemo po sobama, skrivati se u ormare i pod krevete, vrištat ćemo od smijeha.
Neko od odraslih će nas pozvati da im se pridružimo i nešto pojedemo, mi ćemo preskočiti slano i odmah tražiti teta Zdravkinu Vasinu tortu. Čika Dragan će pitati imamo li svi petice iz srpskohrvatskog, teta Borka će predložiti da kod nje sljedeće sedmice dođemo vježbati matematiku. Čika Piko neće pitati za školu, zezat će nas cure pitanjima imamo li momke i sve nasmijavati vicevima. Nakon Vasine torte izgubit ćemo se opet u dječjoj sobi, praviti tobogan podižući stol na krevet, prevrtati namještaj gradeći kućice, igrati se ćorave bake.
Kad iz primaće dopru zvuci pjesme Bolujem ja, boluješ ti, znat ćemo da se večer bliži kraju i polijegati po podu, ugasiti svjetlo i s gramofona pustiti Blondie, singlicu gdje je na jednoj strani Suzy and Jeffrey, a na drugoj The Tide is High. Ležat ćemo u mraku stisnuti jedni uz druge i naglas maštati o tome da smo jedna porodica i da svi živimo skupa.
Kad se vrata otvore i trak svjetla iz hodnika pokaže naša lica, pravit ćemo se da spavamo. Neko od odraslih kazat će nam da moramo kući. Mi ćemo svi uglas moliti da nas ostave još samo pet minuta. I dopustit će nam jer će se čika Piko založiti za nas i zadržati naše roditelje pjesmom Zaustavite Dunav i kazaljke stare.
Sjetila sam se tih večeri puno godina kasnije, bivajući daleko i od tog mjesta i od tog vremena, kad su mi javili da je čika Piko umro. Osjetila sam tugu i zahvalnost za sav onaj smijeh i onih pet minuta. Kad god nastupi plima sjećanja na djetinjstvo, tih pet minuta još traje.