PROLEĆE
pored prozora velike sobe ka ulici
/za koju opravdano verujemo da čuva
prethodne stanare skrivene po ćoškovima/
granje još stidno, nago i podatno. međutim,
ne dugo. u prosotru koji zahvatamo
nema ničeg nepromenjivog. sve što je pripadalo
oblom, rošavom stablu naše su skrivene
namere pretvorile u kompost,
vazduh se ujednačio kao noćno disanje
ruke zamenile krošnje.
još koji dan i već je sunce:
slutimo život se mora
vratiti na mesto s kojeg smo ga
jesenas ispraćali. preostaje samo
buđenje u novom rasporedu jastuka. skidanje
dubokih mrena, uspostavljanje baze.
Zamisli, zima je otkrila da nešto ipak
vredi založiti.
još samo da skupimo jorgane,
da lociramo želju u stopalima
pa ćemo širom otvoriti prozore
nazubljenim kožama utisnuti
sebe u prostor, dočekati proleće
pregnuti preko okna,
onako kako dolikuje.
(IS)POVIJEST
dani nas teškim kiseonikom uredno uvjeravaju u uzaludnost
na svim našim jezicima,bez promjena u vremenskoj zoni –
možda je s večeri jedino nešto hladnije ovdje
gdje se nad rijekama ko gusta protkana plahta zategne
magla.
u međuvremenu jedemo, svaki u svom domu, picu sa svježim sastojcima
(na italijanski način) kao mladi katolici dražimo duh i tijelo
uz jehana alaina orgije uz orgulje nedorečenosti.
između zalogaja pregovaramo o snošaju:
jer
život je u ovom vijeku dostupan i izložen
sve nas redovno podsjećaju da jedni s drugima moramo
op-rez-no /iako ne govorimo o šumama gdje su nam se
sretali očevi/ za nas su šume žbunovi trnjine
i divlje leguminoze
i nikad drugačije ne bismo mogli
misliti o njihovim sretanjima.
/pričao ti je djed, kako je jednom vidio odvode jevreje
preko onog brda
kako je jednom sve moglo da se odredi bojama
a ptice bi samo sletjele i odlazile uvijek site
i bilo je lako kad znaš da si pripremljen na svoje/
pogledima, ispod oka, ispraćamo propuštene prilike,
šaljemo preko granica, u mrtva izbjeglištva gdje neka
sporedna streha možda nam čuva mjesto:
u međuvremenu jedemo picu (na naš način), sa terase pišamo po gradu
kitama kao mitraljezima: istorija je pravilan sistem ponavljanja
samo se menjaju mete i odstojanja.
NEPTUN
sada smo daleki od sunca – onako kako bi mogao pomisliti astronaut-amater
ko je ikad plovio zna: svemir je dostupan online. pripisujemo mu osobine
i ćudi mora, tektonsku nervozu zemlje upakujemo u prostor osvojen tekstom.
progutaš poslednje drvo i kažeš:
idemo unutra, ničeg važnog nema napolju
trbuhe ogrćemo vegetacijom napuštajući prigradska polja
poslednja uspomena biće: dugo čekan februar rastapa matičnjak u netom
ključaloj vodi; nad šoljom kondenzuje atmosferu. već u proleće mlade,
jestive koprive neprimetno napuštaju okućnicu, a s njima i mi i naše
oplođene oranice povlačimo se u sigurnost sobe.
a posle: naša se sanjiva lađa sudari s mesecom. naša se sanjiva leđa poviju pod
niskim plafonom. muzika s tihog planeta nastani se u kuku i kutku i tabanima
i razrookim ramenima obnoć dugo igramo pod slanim molekulima vode.
u ritmu, uronimo nepovratno ka dnu, sabijemo želju i zvuk,
tražeći vertikalne analogije mrtvom kožom i nozdrvama
u mogućem prepoznavanju slobode
MIGRACIJA
mrak je i zemlja sve što su bila naša dvorišta
kraj mesta gde je nekad stajala kuća
dud suv i mrtav poput rđavih vešala
njiše mraz i prazninu
kroz prostor sevaju crne zažarene mačke
kao kroz kuhinjski prozor na cestu
svom se odjeku raduje pustoš
na gluvom koritu
koje je pojilo stoku i svet
/moj dlan je imao prozore ka potoku
i pregusto sađenim muškatlama uz prednji zid kuće./
/čelom sam delio sebe od magle
i ronio duboko u elemente najavljenih obnova./
mrak je, a zemlju više i ne osećaš.
dvorišta možda
i nisu bila naša,
govori deda koji je otišao prvi.
onde je otac lovio ribe
a onda – potok se nije vratio
vreme je nešto posve trivijalno kad maj ne donese
plod i miris. cveće se povuklo sâmo
šume su naši neprijatelji
ovde smo ostavili samo dugovanja,
međutim,
u praznini dvorišta nema ničeg što bi nas rastužilo
ili makar učinilo setnim
