STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
GROMAČA
Od osnovne škole, uvijek nešto, prvo te školske literarne radove, a onda kod kuće i druge stvari, dnevnike, pisma i prve književne igre.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
GROMAČA
To ovisi malo i o vrsti teksta kojega mislim pisati. Nekada pročitam dvije tri rečenice iz neke knjige, čija mi atmosfera i način mišljenja odgovara, da me to malo porine u taj svijet, da mi dostojanstva, a nekada samo uzmem laptop ili bilježnicu i malo udahnem, oslušnem nešto i ako je dobar trenutak kao da čujem neki glas koji mi šapće iznutra, pa zapravo samo slušam i zapisujem. Zbog toga često mislim da sam netko tko samo služi tom glasu, toj misli i ideji, da im pomogne da ostave svoj trag na papiru i u nekoj knjizi.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
GROMAČA
Ne znam, nikad ne razmišljam o tome, stvar ide, i oblikuje se, ispostavlja se da su određeni sadržaji važni, ali to je kod mene prilično isprepleteno. Prvo bih kazala da mi je stil najvažniji ali onda vidim da mi je jednako tako važno i ono o čemu pišem. Često ne znam uopće o čemu ću pisati, a nešto se stvori i ima ili nema smisla, ako ima smisla onda se čini da je baš to trebalo biti napisano…
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
GROMAČA
Ne znam, moguće je da tema bira autora, kao što rekoh, a on je samo sluga…
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
GROMAČA
Nemam posebne poglede na to, ponekad se čovjeku čita poezija, ponekad proza, ponekad filozofski ili neki drugi tekstovi, ovisi o danu. Zna se da je poezija više stvar trenutka, iako se mogu pisati i neki epovi ili dulje poetske forme, to onda zahtijeva veći rad, više promišljanja, puno rada na jeziku i drugim stvarima. Ali načelno ako gledam kraće pjesničke forme i prozu, onda je pisati prozu dosta zahtjevnije, međutim to opet ovisi o slučajevima. Ako je loša proza, onda to ne stoji… Mislim da nema smisla lomiti se oko toga, treba pisati, raditi na tome, forma izražavanja je nebitna.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
GROMAČA
Poezija je važna, ona je suukus svake umjetnosti, nema umjetnosti niti jedne bez poezije. Nekada sam više čitala poeziju, ali dođu dani kada mi samo ona odgovara i samo neki pjesnici. Ponekad čitam i divim se ritmu i snazi, harmoniji jezika. Čitala sam nedavno Homera i dojmovi su mi impresivni. Nekada mi dođe da stanem na sred ulice i čitam na glas, uzvikujem snažno neke dobre stihove i rime, da svi čuju… Žao mi je da ne znam na pamet recitirati neke stare pjesnike, kao što je znala moja baka, dugo i glasno deklamirati, kako je ona govorila, stihove nekih starih pjesnika. To je moćno, može služiti i kao neka mantra ili brojanica, da se otjeraju zle misli ili strahovi.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
GROMAČA
Važno je, kao neko ishodište. Čovjek nosi određene stvari upisane u svoje biće, na razini jezika i kolektivne memorije svakako, i to izađe iz njega kroz vrst rada kojom se bavi. Međutim mislim da je logičan cilj svakoga tko se, u ovom našem slučaju, bavi umjetnosti riječi, razvijanje i dolazak do razine svjetske književne tradicije, jedne univerzalnosti, koja nije opterećena porijeklom, čiji je on možda jedan suptilan dio, ali ne i konačni označitelj.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
GROMAČA
Ne baš.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
GROMAČA
Ne znam, nisam u tim vodama, baš nikako nisam upoznata. Žao mi je da u Hrvatskoj nema više prevođenja sa stranih jezika raznorodnijih književnih tekstova, kulturoloških, filozofskih i drugih knjiga, koje se ne uklapaju u trenutne struje i mode široke upotrebe.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
GROMAČA
Nikako, nikada to nisam tako promatrala odvojeno. Ima žena koje pišu i ima muškaraca, zanima me samo da li je nešto dobro napravljeno, a koji spol stoji iza toga, to mi je sasvim nebitno. To je zbilja nepotrebna podjela, svjedoči o diskriminatorskom odnosu prema ženama i na tom području, naravno, ne samo u „regiji“ nego općenito, kojega žene na žalost uglavnom prihvaćaju. Ali to ih, unatoč pogodnostima i bonusima kojima su kroz tu poslušnost nagrađene, drži zatvorenima u jednome „toru“, nisu u mogućnosti da se na taj način dalje razvijaju kao umjetnice i kao bića. Međutim, ima, kako znamo, žena koje su se i na području književnome probile do prostora na kojemu vladaju i kojega zaposjedaju uglavnom muškarci. Nema ih doduše puno, ali ih ima, što je ohrabrujuće.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
GROMAČA
Angažman je uvijek za čovjeka, za neke ljudske, plemenite vrijednosti, za budnost, misao, i pojedinca naspram gomili i nesvijesti, za pravo na drugačijost… za sve dobre i vrijedne stvari koje pojavni život ne želi vidjeti ili ih poništava… Očuvanje prirode ili nekog kulturnog naslijeđa je isto angažman, može ići spontano kroz književnost također… Angažman kao svjesno, namjerno ili namjensko, s određenim ciljem, provlačenje kroz tekst, to naravno ne valja. On dolazi prirodno, iz dubine čovjeka koji je takav po svojoj biti, i koji se i u takozvanom realnom životu angažira i zauzima za dobre ljude ili stvari.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
GROMAČA
Da, naravno. Ali vjerujem i u rad, unatoč ponekad slabijim ili lošijim rezultatima.
STRANE
Ko su vam uzori?
GROMAČA
Ne mogu kazati da imam uzore, u smislu da bih željela biti kao oni. Ali ima puno ljudi, koji su postojali ili još postoje, misao na koje mi budi snagu i potiče me na djelovanje, stvaranje. To mogu biti i razni umjetnici, sa raznih područja izražavanja, a mogu biti i ljudi sa nekih drugih polja djelovanja, znanstvenici ili nešto, naravno i obični ljudi, kod raznih ljudi se može prepoznati nešto poticajno za život.
STRANE
Šta trenutno čitate?
GROMAČA
Trenutno čitam Eckermannove „Razgovore s Goetheom“ (Scarabeus naklada, Zagreb, 2006.)
Fotografija: H-ALTER
