STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
SLOBODAN ŠNAJDER
Čini mi se, već oduvijek. U drugom razredu osnovne napisao sam slobodan sastavak koji je moja majka, novinarka, pohvalila kao sretan spoj “korisnog s ugodnim”. Kasnije sam naučio da je to bila parola onoga doba, radilo se o srednjim pedesetim godinama. Prva faza teškog rvanja socijalizma sa svim vrstama oskudica bila je upravo zamakla i sad je pomalo trebalo misliti i na ugode. Njezina je kritika bila pedagoški dobro posložena: prvo pohvala, potom pokude, razorne. Godinu dana nisam napisao ništa mimo zadaća. Tako je to: Oduvijek sam bio hiperosjetljiv na kritiku.
Šalu na stranu. U hrvatskoj kulturi, a koliko god je bilo u mojim moćima i u ostalim kulturama bivše zajedničke domovine, djelujem, uglavnom škrabuckajući, već pola stoljeća. To je naprosto predugo vrijeme a da bih sada mogao mijenjati ruku, tojest baviti se nečim drugim. Usve, mogu reći sa Shakespeareom: Love’s Labour lost, tojest utaman.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
SLOBODAN ŠNAJDER
Dok su Muze bile izdašnije, pisao sam lakše, premda nikad baš sasvim lako i olako. Roman Doba mjedi pisao sam deset godina. To je onda uistinu proces. On nema neki izgled, ne znam dakle kako on izgleda… K tomu, u deset godina čovjeku se svašta dogodi, a onda i romanu. Neke sam stvari pisao tako da sam svake večeri od njih odustajao, a ujutro im se vratio. To je ponekad pasji posao.
STRANE
Dajete li u Vašem radu prednost formi ili sadržaju?
SLOBODAN ŠNAJDER
Lakše bi mi bilo odgovoriti da me pitate o žanru. Nije mi se, kao mnogima, dogodilo da sam napisao roman, a trebalo je dramu, ili obratno. Mislim da u tom pogledu uglavnom ne griješim.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
SLOBODAN ŠNAJDER
Potonje zna biti slučaj, mada zvuči čudno. Imao sam ponekad dojam da nisam slobodan naspram svojih tema. Romanom Doba mjedi riješio sam neke svoje osobne probleme koji su mi bila mora; u tom smislu, bio je to neki izlaz i ja nisam bio slobodan NE napisati tu gromadu proze. U slučaju Hrvatskog Fausta htio sam riješiti, ili barem osvijestiti (što je više od pola puta), neke probleme zajednice koja ni sama nije pred njima slobodna, već bi imala biti snuždena i u nekom aktivno kontemplativnom stavu. Vi znadete kako je to ispalo i kako s tim stvari stoje do današnjega dana: Kao niz teških nesporazuma, o mržnji da i ne govorim. Napisao sam mnogo toga što nekako baš nije pridonijelo mojoj popularnosti. Cinik bi mogao reći da sam prilično uspješno radio u korist svoje štete.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
SLOBODAN ŠNAJDER
Kako god, Muza zna biti teška ljubavnica. Mislim da je podjednako teško pisati dobro, prozu ili poeziju. Nikada nisam pisao “čistu liriku”, ali imate u dramama prostranih pasaža koji jesu lirika, premda valjda “prljava”. Sada, radeći na Hrvatskom Faustu, Drugi dio slažem jampske kvinare, stihove u stopi šekspirijanskoj i goetheovskoj. Vidjet ćemo što će ih toga ispasti.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
STRANE
Poezija, i kad je “najuzvišenija”, uvijek je u srži subverzivna. Čak ponajviše spram svojega tvorca. Citirat ću vam Majakovskijev nekrolog Aleksandru Bloku: dakle, najvažniji pjesnik Revolucije (to je ocjena Staljinova) ispraća u vječnost najvećeg ruskog simbolista. Pa veli, da Blok u Dvanaestorici nije izdržao svoju poeziju te da je u neku ruku pjesnički kapitulirao pred revolucijom iako nije bio protiv nje. Mogli bismo suho dodati da Majakovski, kao samoubojica, nije izdržao Revoluciju koju je njegova poezija bolje podnosila.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
SLOBODAN ŠNAJDER
Ona je važna, jako. Čak i u odsustvu, zaboravu. Mi se Hrvati, napose ako smo pisci ili mislimo da jesmo, svi vriježimo partenogenezom: Svak je sam sebi predak. I svak sam sebe izvlači iz kaljuže za vlastiti perčin, kao onaj njemački lažljivi baron. Može se pisati mimo tradicije, ali je obavezno poznavati je, pa čak i da bi se postiglo pisanje mimo tradicije. Ispričat ću Vam jednu povijesnu anegdotu. U doba kulturne revolucije u Kini, mjesne su vlasti raspisale nagradu za inovacije u proizvodnji, prometu i slično. Onda se s planine spustio jedan osamljeni genije te je donio BICIKL potpuno od drveta. Nije problem u potonjem, u tome što je bicikl drven; već u tome što genije nije znao da je bicikl već izumljen. U hrvatskoj književnosti imade sva sila takvih drvenih genija.
STRANE
Mislite li na Vaše čitaoce dok pišete?
SLOBODAN ŠNAJDER
Mislim. Svi pisci to čine. Svi pišemo za idealnog čitatelja. To nažalost nisu uvijek majke (vidi prvi odgovor).
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
SLOBODAN ŠNAJDER
Relativno dobro. Ako u regiju ubrojite i područja albanskog jezika, onda stoje lošije. Najveći problem regionalne protočnosti uopće se ne odnosi na prevođenje. On se odnosi na činjenicu da su srdite zemlje koje dijele isti jezik nabile carinske barijere za promet knjiga. Otud je danas lakše uvesti materijal za prljavu atomsku bombu nego paket knjiga. To je samo jedna od balkanskih bizarnosti.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
SLOBODAN ŠNAJDER
Poprijeko. Postoji samo dobra i loša književnost. Mene u Njemačkoj smatraju feminističkim autorom. Mislim da nisam žena.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
SLOBODAN ŠNAJDER
Postoji Sartreov smisao toga pojma i ne treba ići bitno dalje od toga. Književnost na ovaj ili onaj način mora nastati iz neke potrebe; prepoznavanjem te potrebe nastaje angažirana književnost. To dakako ne znači angažirati se za jednu politiku u korist neke druge. Mene naprimjer drže političkim autorom, a najviše oni koji su se politikom na ovaj ili onaj, veoma često nečastan način okoristili. Politički smisao mojih drama i romana jest u tome da sama politika, skupa s političkom klasom, zauvijek nestane iz ljudske povijesti. To se može poklopiti s uništenjem ljudske vrste. Ali to bi značilo da antipolitički autori, kao moja malenkost, nisu obavili svoj posao kako treba te je onda red da i oni nestanu.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
SLOBODAN ŠNAJDER
Pitate čovjeka od sedamdeset godina koji cijeli život škrabucka; pa ne bi on to činio da ne vjeruje da je nadahnut. Moguće je da se radi o totalnoj samoobmani.
STRANE
Ko su Vam uzori?
SLOBODAN ŠNAJDER
Ja sam, moj gospodine, toliko toga u životu pročitao da bi i sukus toga što sam pročitao bio jedna biblioteka.
STRANE
Šta trenutno čitate?
SLOBODAN ŠNAJDER
No moja su čitanja, a čitam uglavnom nekoliko naslova odjednom, uglavnom utilitarna. Za Fausta, Drugi dio iznova sam pročitao cijelog Krležu; što će reći cijelu jednu aleksandrijsku biblioteku prije no što je izgorjela. Krleža je takva biblioteka. U zadnje vrijeme čitao sam dosta memoarske proze, napose Đilasa, a onda i Dobrice Ćosića. Pišem, naime, postjugoslavenskog Fausta. Hrvatski nacionalizam prilično poznajem, među inim metodom vlastite kože. Srpski sam morao malo prostudirati, pa mi je dobro došao Ćosić gdje se srpski nacionalizam, sa svim svojim paranojama, predstavlja u ipak kulturnijem likom od Šešeljeva, s kojim ne znam što bih, u dramskom smislu, započeo.
Foto: Wolf-Dirk Skibam