STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Na Dan rudara, 21. 12. 2017. bilo je punih dvadeset i pet godina otkako je prvi puta objavljeno nešto što sam napisao. Bio je to tekst ili, kako se u televizijskom jeziku kaže, off za prilog o rudarima i stanju u tuzlanskim rudnicima za vrijeme rata. Od tada živim od pisanja i, da tako kažem, njegovih posljedica. Skoro dvanaest godina kasnije sam, nakon dugog nagovaranja mog urednika Krune Lokotara, u ljeto 2004. otvorio file i počeo pisati prvi roman.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Pišem skoro svaki dan: ne zato što imam viška volje i želje, već zato što prekarni odnosi u novinarstvu traže neprekidnu proizvodnju. Kada pišem prozu, tehnički je to isto kao kada radim na tekstu za novine. Znam, dakle, o čemu hoću pisati, kako priču želim ispričati i onda samo treba sjesti i raditi. Volim u ovakvim prilikama iskoristiti nešto što je rekao moj drug Andrej Nikolaidis: ja sam samo radnik u neposrednoj proizvodnji teksta.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Puno priča mi se činilo potentnim za roman, ali ih nisam ni počinjao pretvarati u tekst jer nisam vidio načina kako bi ih trebalo ispričati. Kao čitatelju važno mi je i šta se i kako piše, pa se trudim biti i takav autor. Loša forma može ubiti svaki sadržaj, a forma bez sadržaja me ne zanima.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
To je jedno od onih pitanja na koje dva čovjeka ne mogu isto odgovoriti. Ja, rekao bih, prepoznajem teme, puno njih, a onda me jedna okupira tako što se, uslovno rečeno, sama počne meni pričati.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Napisao sam pet romana, računajući i ovaj koji treba izaći u narednih nekoliko dana, a niti jednu pjesmu. Nisam čak ni pokušao. Znam da to ne znam. Meni pisanje pjesme izgleda kao nešto najzahtjevnije na svijetu. No, isto mislim i o skijanju ili ritmičkoj gimnastici. Priznajem: nisam se puno poezije ni načitao, ali ono što sam pročitao mi je samo potvrdilo da ja to ne mogu napisati, osim ako ne želim pokazati šta znači biti loš pjesnik.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Pjesnici su užasno podcijenjeni, a poezija još i više. Rekao sam već da nisam neki poznavatelj poezije i poželjan sugovornik o njoj, ali me užasava činjenica da više ljudi, recimo, Abdulaha Sidrana poznaje kao scenarista nego kao pjesnika. Da druge, velike i važne autore i autorice našeg jezika i različite generacijske pripadnosti, od Mile Stojića do Meše Begića, ne pominjem.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Ovisi o tome koliko želi da mu bude važna i koliko se osjeća dobro poštujući je. Nekome može biti beskrajno važna, dok će neko drugi do književne tradicije kojoj pripada po rođenju, držati koliko i do tradicije mandžurijskog razvlačenja jufke.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Ne. O njima mislim kada radim na već napisanom tekstu. Tada razmišljam kao novinski urednik i pazim da potencijalni čitatelj ne treba ni rječnik ni Google za razumijevanje teksta. Priča koju pričam kroz roman, da bi postala roman, mora u početku biti najvažnija i najjasnija samo meni.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Imam dragu agenticu za njemačko govorno područje i prilično loša iskustva. Moj prvi roman je, istina, preveden na njemački, čak je nađen i izdavač, ali su u toj nekoj izdavačkoj kući odlučili promijeniti naslov iz „Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne, zločince“ u „Partizanske krave“, pa sam raskinuo saradnju. Pošteno priznajem: pristao bih na novi naslov da su povećali broj nula u honoraru, ali nisu, pa me ta manifestacija držanja do sebe nije koštala gotovo ništa. Još mi je nešto prevedeno preko ovih raznih fondacija za saradnju na Balkanu, ali sve je to, da se ne lažemo, prdimahovina. Ozbiljno prevođenje je ono što se dešava sa knjigama Ede Popovića u Njemačkoj, odnosno Miljenka Jergovića u Poljskoj, Njemačkoj i svugdje. Većina pisaca koja voli navesti da su prevedeni na razne jezike prešuti da su im knjige izašle u bijednim tiražima i da su, u najboljem slučaju, dobili dvije – tri pozitivne kritike, a u češćem 500 eura na devizni žiro račun i pet primjeraka za pokazati prijateljima.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Ne gledam nikako, ali čitam rado. Tanja Mravak, Rumena Bužarovska, Ružica Aščić, Ivana Bodrožić, Ivančica Đerić… Napisle su knjige koje su mi u posljednjih nekoliko godina pružile vrhunski užitak čitanja. No, njihove knjige dobrima ne čini to što ih napisale žene, već to što su te žene talentirane.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Neko je, ne znam ko, rekao da je sve što je umjetnost na neki način angažirano, a sve što je angažirano ne mora biti nužno umjetnički vrijedno. Svaka je, dakle, dobra književnost i angažirana, a ako neko piše isključivo iz aktivističkih poriva, bolje da ide na demonstracije ili objavljuje u novinama.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Čuo sam da postoji. Pišem dugo, ništa drugo ne znam da radim i živim od pisanja kao što neko živi od popravljanja zuba ili kovanja ograda. Meni je najveće nadahnuće rok za predaju teksta, kako novinskog, tako i svakog drugog. Ne mogu funkcionirati ako nemam određen datum za predaju rukopisa.
STRANE
Ko su vam uzori?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
Uf… Svaki pisac i spisateljica poslije čije knjige zažalim što ja nisam napisao baš tu i takvu knjigu, upisuju se na dugu listu mojih uzora.
STRANE
Šta trenutno čitate?
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE
„Novi sultan: Erdogan i kriza suvremene Turske“ Sonera Cagaptaya i „Kap veselja“ Selvedina Avdića.
Foto: Tanja D S
