MORA
Šta to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
ZAPIS O ČUDU
Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i ja
netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim kako rukom
sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog pokreta, sjećam se: ti
lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela.
Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na
stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u
čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem,
ja kao da se sjećam kako te čujem, kao da se sjećam tvoga
glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je oluja.”
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što traje i
život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se
sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok
govoriš, poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.
NOĆNI ČAS U TUŽNOM DOMU
Ti još plačeš, a već je dugo noć, sestro moja.
Nad tvojim čelom bdije strah-ptica,
pucketa stari namještaj
i duh našeg oca, eno, šeće tužnim sobama.
Eno, uzima knjigu sa stola!
Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio!
Eno, pred zidom, okreće listine kalendara!
Koji je ovo dan?
Čiji je ovo dom?
Koji je ovo svijet?
Pa sklopi oči, ne gledaj, sestro,
strašan se dažd sručuje
na užasnuto lice tvoga brata, strašan dažd,
prejaka kiša mudrih udaraca s neba…
Treba,
sjećaš li se?
na prstima koračati
dok otac spava.
LJETNA NOĆ NA SELU
Vascijelu
noć
gledam
u nebo
I ništa
ništa
ne razumijem
BAŠESKIJA
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak
i mokar. Plaču zaprepaštene bašče. Bilježim to
i šutim, jer svikao sam na čuda. Vidim, kroz okna
dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo
će stići, Bože, Koji sve znaš? Ne hulim, samoću
sam ovu primio ko dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto
užas. Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao
je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko
kalem i papir predamnom. Šutnja i čama. Koga Si,
noćas, otrgnuo gradu? Čije ćemo ime spominjati
jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba
biti mudar, neka se strava čekanja na licu
ne očituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. Širi se
ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,
toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu duša. I pravo
je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja,
otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca
uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li
prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema
njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te
skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već
tiho da bude, i još tiše ode, kad dođe čas.
DERNEK U SARAJEVU, SJESENI 1769.
Aliji Isakoviću, a prema Vladislavu Skariću
Ima tome poprilično, kako se već nikome
pod bajrak više ne ide. Daleko je Beč, daleko
je Rusija, daleko im crna kuća bila! Ali se,
podmoranje, skrpila nekako hiljadica naših,
s konopca i koca, sve sam hrsuz, sve go uhljup!
Ono će – posralo košulju! – na Moskvu da udara!?
Kad, šta će ti bit, odozgar, sve same plahe
vijesti! Uzeli Hoćin, tuku Rusa hametice, samo
što Moskva nije pala! A muke ti nas na besposlicu
navratiti! Nismo, doduše zatvarali dućane, uputa
je glasila: svečano i radno. Gruhnuše s Tabija
topovi, u gradu se obrete, ko da iz zemlje izniče,
hejbet svakojaka svijeta.
Nakav iz Misira – grdne je pare narodu uzo! –
dovuče ticu: ni kokoš ni krava, dugonogo, dugovrato,
ne leti, al što potrčat može – da Bog sačuva
i sakloni! Drugi opet, onu zvjerku, majmuna,
hajvan ko insan – tobe jarabum, tobe estagfirullah!
Stvori se odnekud i Ciganin Smoljan, što ljudma
kamen iz bešike vadi, i onaj Bećo što očima benđija.
Gruhaju topovi s Tabija, šenluči muško, šenluči
žensko, šenluči staro i mlado, prižmirila vlast
na svako svoje oko: hudovičke birtije proradile,
bećarnice – pune ženska svijeta! Mogo je namah
pametan da zna: ovo na dobro izijti ne more! Ali,
kad je dernek – nek i hala gori!
Počeše, u neka doba, odozgar da pristižu naši:
koji bez ruke, koji bez noga, koji bez oka, koji
bez uha, i dvojica – bez pameti. Al kazuju bistro:
Kakve pobjede, kakvi bakrači!? Sve vam je to
neko izmislio! Ako Dunav smrzne – eto Rusa
u Stambolu. – Raspiša se dernek. Đe si bio –
niđe, šta si radio – ništa.
Trže se prikunjala vlast, progleda na svako oko,
posvuda razape uši, pokažnjava šegrte i kalfe,
pozatvara birtije i kahve, hudovicama grdne globe
odreza, a narodu, po muškoj glavi kućnoj – porez
ratne štete. (Uvelo se tako u običaj bilo: dodaj,
doprinesi, kad državi prigusti!)
Bilo pa prošlo, sad ga jebaji.
Al kako nam je to sijelo prisjelo, otkako nam
na nos iziđe taj dernek – malo se kome više
i na sijela i derneke, kamoli u bitke i pod bajrake
ide. Daleko im crna kuća bila!
RECITAL NA KRANJČEVIĆEVOM GROBU,
OKTOBRA ŠEZDESETOSME, O
ŠEZDESETOGODIŠNJICI PJESNIKOVE SMRTI
„Sinoćnji recital poezije mladih sarajevskih pjesnika,
članova kluba pisaca Tribina 08 na grobu Silvija
Strahimira Kranjčevića predstavlja u svakom slučaju
pažnje vrijedan pokušaj originalnijeg interpretiranja
poezije. Kišovito vrijeme koje je uslovilo i relativno slabu
posjetu (bilo je nešto oko 50 slušalaca) nadjačao je glas
mladosti i poezije…“
(V.Š.: „Na grobu pjesnika“, „Oslobođenje“, 29.10.1968.)
Ako se dobro sjećam, svi bili smo svojta.
Petnaestak nas, od svakog roda. Bijaše zapravo
dobro ona kiša došla. Tako smo s pouzdanjem
mogli saznat ko pripada nama, koji pripadamo
tebi, koji zemlji pripadaš, sasvim napokon
puneć taj prostor, od tebe širi.
Ako je vjerovati pamćenju, u tišini, mi
zborimo samo glasne ideje, unatoč tvojoj
misli i blizini. Kako o domovini drukčije
pjevati? Otuda, od ciglane, zatutnjao je
kamion. Tako i stoljeće ututanj minu, a san
tvoj i danas posvuda sanja čovjek. Iza plačnih,
iza spuštenih trepavica.
Ako me sjećanje ne vara, stazom kroz groblje
promicao je Isus, iz treće smjene, sa tvrdim
kruhom pod pazuhom tvrdim. Ni osvrnuo se nije
a o njemu bijaše riječ. Mi svejedno zborismo
dalje: kakvu ono istinu o pravdi htjedosmo reći?
Petnaestak nas, od svakog roda. Bližnji i svojta.
Ako još pamtim, jer teče čovjek, neke su ružne
godine, potom prošle. Tvoj život, svijetli tvoj
trenutak, ne pamti takve dane. – Neke su ružne,
velim, godine prošle, i danas: ja više o mrtvima
mislim, nego o živima. Bliži su meni mrtvi, oni
su moji bližnji, to je moja svojta.
Ako me pamćenje još dobro služi, ako ovo srce
još uvijek dobro misli: ne prestade kiša, nego
silnije, sve silnije, po nama se stušti. Sada već
shvatam taj jezik nemušti. Sami, Silvije, sami.
I pokisli.
ŠETNJA SA STEVANOM
Da krenemo onda u konačnu ovu šetnju, brate
Stevane. Zar nismo već kazali sve – govoreć
jezikom u kom stanuje božansko, i miriše
lipa, slavenska sasvim, a pomalo ledna –
zar nismo već kazali sve, nije li već prozvana
bila svaka stvar, spomena vrijedna?
Da krenemo u izlišnu ovu šetnju, Stevane
brate. Još jednom nam valja obići grad, i
svesti, na koncu, račun: zbog čeg se traćilo
vrijeme, na što se trošila snaga, i čemu
mrčio papir? Nije zár: u ime strofe, i stiha,
i presvijetle pjesme?
Da krenemo u žalosnu ovu šetnju, Stevane moj.
Nek bljesne munja minulih godina! Način
ljudski u svemu, jesmo li našli? Vrlina i
znanje, jesu li uporedo rasli? Govor svekoliki
bijaše li nužna svjetiljka od riječi, svjetlost
na čelu – kako smo željeli da bude?
Da krenemo, brate, ponovo istim putem. Al
najprije: zaboraviti treba oholo ono lijepo
kazivanje, nipošto birati riječi, već pustit
s lanca pseto govora, nek laje i sikće, utrobom
izvrnutom. Nipošto reći: kao, jer neuporedive
su stvari i ništa ničemu nije nalik.
Istim ćemo krenuti putem, i ponovo iste
gledati stvari, ali iz drugoga sada ugla –
iz općeg ugla, i pod drugim svjetlom, pod
svjetlom apsolutnim. Iste ćemo one žene
gledat, kako nose svoja tijela, i nikad ne
znaju, nikad, šta uzimaju, dok nam se daju.
Nešto nam više grubosti treba, po koži lirike –
bič činjenice!
Jer hoću, anđele, da pokažem ti Noć. Mjesta
gdje skuplja se ološ, neopjevan još. (Pesnici, eno,
regulišu nišanske sprave, na mjesečinu naslonjeni,
u beskrajnom polju manevara izlišnih!) Da
pokažem, hoću, taj život, stvarniji od ovog
uz stihove (sa placebom, iz dana u dan), harmoniju
alkohola, noćne tetovaže, javna kupatila,
kuhinje narodne!
Posvuda, ljudi u poslu, ljudi na djelu, oporba,
pogodba, mudrost popuštanja, koristan vjetar,
iz trbuha i sa mora! Pa kome je, ikada, trebala
naša patnja anahrona! Tu, gdje nekada hapsana
je bila –trgovište, gužva: u ljeto – bostan,
zimus – kupus, između – zelen, paprika i peršun.
Cvate trgovina, zri retorika, u naglom usponu
igre na sreću!
Tamo je Pobjednik podigao Hram, od pobjeda
silnih da iskupi dušu. Tu možemo stati, tu čuti
možemo kako nam raste kosa, kako niču nokti, kako
truhnu zubi, kako sjajno radi prijemni aparat,
za posmrtnu obradu skupljajuć podatke! Avaj,
kud nestade moj leteći ćilim puberteta?
Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga
tijela su i granice moga duha! Je li to kazna
za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja
za sobom ostavljam kost, ja ključnu za
sobom ostavljam kost, i po njoj biće
rekonstruisano biće ove nesreće!
Čitači budući naši tako će pronać zvučnu onu
tačku, kad most se ruši, kad sve se ruši, u
utrobu svoju, u suštinu. I onaj koji ovo piše,
u golo će da se pretvori stablo, u zimsko stablo
golo, koje raste iz betona, s lišćem od jauka,
s granama od krika!
Ulicom prolazi, eno, vojnička majka, Šuhra
Milosnica. Travnjaci, mirno! – Nas, međutim,
čekaju poslovi, javna djelatnost što ne trpi
odlaganja, književne večeri, humor i satira:
Kuda sa konjima? U sonet, u sonet, u kola
pod bič! Kuda sa ovcama? U sonet, u sonet,
u klaonicu pod nož! Kuda sa ljudima? U rime,
u drame, u rov i u grob!
Ovdje je truhnuo bidermajer, tamo krepavala
Evropa: tuga i leš prekriven zastavom:
liberte, egalite, fraternite, tj. mladost,
siromaštvo, dobro raspoloženje! Pogledaj tamo:
životna radost u propnju stenje, onamo, vidi: pognute
glave, crni jarboli, bandiera bianca, bandiera bianca!
Pa gdje nam je barka? Ovamo čamac! Dodaji
lavor! Priteži uže! Zaveži! – Zar nismo, već
davno, kazali sve, što trebalo je reći?
Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom!
ZAŠTO TONE VENECIJA
Za Pitera Vira (Peter Weir)
Gledam u nebo, iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu mnoštvo naroda, bezbroj
jezika, i po jednu, jednu – Veneciju.
Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada
upoznajite jedni druge.” Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,
od toga, bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
u Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. – I jedan malehni
narod dao, u jednome svijetu, na kopnu što ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio,
a Gospodar je svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazi
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama
– jedna boja manje? Među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?
Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – usred Kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova.
Takva je volja Vladara Sudnjega Dana.
Venecija/Sarajevo, avgust/septembar 1993.
MOLITVA ZA ZOJU RUSANOVU
Nije imala smisla za humor,
ona, Zoja Rusanova.
Danas – nakon što komšije
u glavu nam pamet ućeraše –
moglo bi se pomisliti kako je tu bilo neke,
onako, sasvim blage, vjerske netrpeljivosti.
Ali – nije, nema govora!
Izvjesno jest, međutim, kako baš nimalo
smisla za humor nije imala naša profesorica
njemačkoga jezika, Ruskinja, Zoja Rusanova.
Prozove: «Sidraaan!» a ja, ne ustajući, kao
za kartaškim stolom, otpovrnem: «Bez mene!»
Malkice problijedi, ispod cvikera, kad skonta.
Pa nastavi, abecednim redom: «Sučić!»
A Ninoslav, iz iste klupe, ko snokta: «Dalje!»
Za katedrom, ruka joj se trese, ko Agadir.
Jedva upiše ocjene, pa ispadnu krupne!
Kečevima bilo tijesno, u onim malim, uspravnim,
pravougaonicima.
Po godine kasnije, u redovnoj kampanji
ispravljanja kečeva, posljednjega tjedna u mjesecu
maju, naučimo, Ninoslav i ja, sve što se,
iz njemačkoga, moralo znati: deklinacije,
konjugacije, skladanje vremena, čudesni preterit,
«Abdera un die Abderiten», i Getea, napamet:
«Wer reitet so spöt durch Nacht und Wind?
Es ist der Vater mit seinem Kind!»
Und so weiter.
Naučili tako – da se više nije dalo zaboraviti.
Između klupa, šeta dobra Zoja Rusanova, ali
ne vidi kako Sučić i Sidran po dva prsta guraju
u plafon. Neće da nas pita. Ne da joj njena visoka,
belogardejska principijelnost! S kojom ne ide
smisao za humor. Da ga je imala, imalo,
kazala bi: A bezmene, a dalje?, pa nas nekako,
ipak, malkice propitala, u čudu stala, i dvojke
nam dala. Al – jok! Nego pelikanom, u dnevniku,
podebljava one naše, sad: zaključene ocjene.
Ninoslav otišao na popravni, ja kehnuo. Nagodinu.
Moralo, valjda, tako biti: nisu mi valjale ni hemija ni
matematika, a iz vladanja imao – nulu!
Kod kuće, fasujem teške batine. Baška od oca,
ujutru, baška od starijeg brata, popodne. Majka,
ni takla me nije. Nego svoje tijelo podmetala,
da me koja jaka šaka – mimoiđe.
Na tavanu, rane ližući, otplačem cio taj
predugački dan: utorak, šesnaesti juna,
hiljadu devetsto šezdeset i druge.
Pred samu ponoć, obrišem suze
i čvrsto odlučim
da idem
u književnike.
(Post scriptum)
Kao da jučer bijaše,
a četrdeset godina prošlo,
u tmušama, u tmušama.
Osim onog koji ovo piše,
nikoga više, iz ove pjesme,
nema među živima.
Molim Te,
Predobri Bože,
budi blag
s njihovim dušama.
TUGA
Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.
Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.
Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.
Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?
Priredio: Almin Kaplan
