Ne mogu da zaspim. Pod uhom, u jastuku, čujem svoje bilo. Ko preglasan, sa džamije, ezan, što me budi i kad kao mrtvac spavam, ne da mi, ono, da zaspim, ovakav, tužan i trijezan. Na jedno čulo sveden, radim, i postojim, samo sluhom. Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne boli. Kako da Vam kažem? Sklopljenih očiju, strašan i ružan, nekakav, u tami, vidim lik. Gledam ga, gleda me, dok o njemu krojim slik. Da mu dadnem oblik. Cijelu sobu obujma, a više ga nema, nego što ga ima. Naučio sam, davno, taj nauk: hoće, i voli, u sliku da se pretvori zvuk. S velikom mukom, odmahnem, nejakom, unutarnjom rukom. Jednom, pa opet. Slušam, potom – a golo olovo u očnim kapcima – okolo, sve odjekuje. Krevet i pod, zidovi i strop. U njima, gromoglasno, moje srce bije. A ništa mi nije. Samo: ne mogu da zaspim. Čujem svoje bilo. Sve čujem: topi se, na sjeveru Kugle, golemi led. Struji struja. Sve čujem: gine, i jeca, u Africi, nekakva rogata životinja. Toplo diše mrav. Čujem: sanja me žena. U njoj, moje srce tinja. U igri i veselju, pominju me djeca: «Ocu je danas stoti rođendan!» Dođe mi da se prekrstim, spoljašnjim rukama, odjednom objema, kako se nikad niko krstio nije, niti se krsti. Otkloni, Alahu! Svemilosni, otkloni! Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam, dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo. Što ne da mi da zaspim. Što hoće, i čini, da zdrav i budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno dočekam Smrt. Svoj posljednji, prelijepi, ezan da čujem duhom a ne sluhom, i u oči da je gledam, dok me uzima, i prima. Mene, i ovo moje strašno bilo. I sve da mi bude – i lijepo i milo. Kako nikad nije bilo.
