Genealogija
Nikad ih neću sresti,
te starinske likove
– bili su isti kao mi,
a ipak sasvim drugačiji.
Uobrazilja se neumorno bavi
zagonetkom njihova postojanja,
ne može čekati da se otvore
tajni arhivi sjećanja.
Vidim ih u tijesnim razredima,
u provincijskim gradićima
tužnoga Habsburškog Carstva.
Iza prozora grančice topole
histerično se miču
i kiša sa snijegom diktira
vlastiti pravopis.
Bespomoćno stišću u šaci,
među prstima umrljanim tintom,
suvišni ostatak krede.
Pokušavaju objasniti zagonetku svijeta
gladnoj i bučnoj djeci,
koja samo rastu i vrište.
Moji preci, učitelji, pokušavaju
smiriti uzburkani ocean,
poput onog ludog umjetnika
što je stajao iznad morskih valova
s krhkom dirigentskom palicom.
Zamišljam pustoš
njihova umora, hipove ništavnosti
kroz koje se mogu zagledati
u dubinu njihova života.
I mislim da tada, kada se
i sam pretvaram u učitelja,
oni gledaju u mene
i popravljaju moje jezične omaške,
ispravljaju sve moje pogreške
s nepokolebljivom pouzdanošću mrtvih.
Kopernikova
Bolnice i uzdasi –
taksiji čekaju
na malo bolesne
i nestrpljive;
ovdje smo slušali
predavanja Kepinskog,
muškarca s licem
pravednika.
Pratili su ga
tužni anđeli
teške psihoze,
ali tristo metara
dalje čekao je
botanički vrt,
gdje se svake godine
ponavlja čudo
beharanja drveća
i tanahni ginko
čuva ulaz
u nevelik raj,
koji smo napustili
pognute glave,
zahvaljujući tomu otkrivši
kamenčiće i travu,
i glinu od koje
ti sada mijesiš
nov život.
Priredila: Senka Marić
