Kino “Snaga”
Ζa B. i W. Pszoniake
Neke su nedjelje bile bijele
kao pijesak baltičke plaže.
Jutrom su se čuli koraci
malobrojnih prolaznika.
Lišće našega drveća oprezno je šutjelo.
Debeli se svećenik molio za one
koji nisu mogli doći u crkvu.
U kinima je omamljujuće zvrjao projektor,
a prašina je ukoso putovala kroz svjetlo.
Mršavi je svećenik, međutim, osuđivao epohu
i pozivao na surove mistične vježbe.
Neke su dame malo padale u nesvijest.
Ekran u kinu “Snaga” spreman je bio prihvatiti
svaki film i svaku sliku –
Indijanci su se osjećali kao kod kuće,
pa ni sovjetski junaci
nisu se mogli potužiti.
Po završenoj predstavi nastupila bi tišina,
tako duboka da bi se policija uznemirila.
Ali, popodne je grad spavao
otvorenih usta, kao bebe u kolicima.
Navečer bi ponekad puhnuo vjetar
i u sumraku je bura treperila
nestvarnim, ljubičastim sjajem.
U ponoć se na umiveno nebo
vraćao krhki mjesec.
Izgleda da je nekih nedjelja
Bog bio sasvim blizu.
S poljskog prevela: Marina Trumić
“Povratak”, urednica: Ferida Duraković, Naklada ZORO, 2006.
