STRANE
Od kada pišeš?
REPEŠA
Najprije bih trebao reći koliko dugo čitam jer ne vjerujem u pisanje bez čitanja, iako sam slušao i takve hvalisavce, ali njihove knjige u pravilu nisam čitao. Dakle, ako bih krenuo iz pozicije čitaoca, a ta mi pozicija više odgovara, onda bih mogao reći kako sam u jednom od razreda osmoljetke osjetio potrebu da i sam nešto napišem. Ti naivno ispisani redovi bili su i prva potreba da se literarno izrazim.
STRANE
Koje knjige, koji pisci su ponajviše uticali na tebe?
REPEŠA
Bila je to knjiga Bašta sljezove boje. I danas često i rado čitam tu knjigu. Vremenom se mijenjalo iskustvo, sazrijevao sam kao čitalac, tako da sam dugo, skoro čitav pubertet, čitao Bukovskog i Fantea. Neke Džamonjine priče znao sam napamet jednako onako kao što sam naizust znao Tinove stihove ili stihove Marka Vešovića i Avde Sidrana. I danas ih znam. A onda sam kasnije, u poraću, počeo čitati knjige Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića. U to poratno vrijeme, bilo mi je važno ponovo pročitati Andrićev opus. Od tada se produžila lista pisaca i knjiga do kojih mi je stalo i kojima se stalno vraćam da bih sada naširoko o tome govorio, premda se kod čitaoca takve stvari redovno mijenjaju; danas ću satima pričati o Amosu Ozu, a već sutra o Brusu Četvinu ili Činui Ačebeu, recimo.
STRANE
Kako teče proces pisanja za tebe?
REPEŠA
Budući da sam osoba koja ne vjeruje u inspiraciju, jer nemati inspiraciju samo je izgovor za nešto što nisi učinio, onda moram reći da spadam u grupu upornih i strpljivih koji pažljivim odabirom teme svakodnevno pokušavaju istu izvesti do kraja.
STRANE
Iza sebe imaš dvije objavljene zbirke priča, S obje strane srca i Kratke priče za dugo umiranje. Izbor iz obje zbirke nedavno je pretočen u jednu pod nazivom Kancer i objavljen je u Beogradu. Da li si sam napravio taj izbor i možeš li nam reći nešto više o svemu tome?
REPEŠA
Dragi Srđane, nakon dvije objavljene knjige govoriti o nekakvom izboru, bilo bi i više nego pretenciozno. Naravno da nemam ništa s tim. A to što je knjiga objavljena zasluge pripadaju uredništvu časopisa Priča na čelu sa Slavoljubom Markovićem i Vasom Pavkovićem. Oni su u tim pričama prepoznali razlog da ih ukoriče i odštampaju. Zahvalan sam im na tome.
STRANE
U svojim pričama se ponajviše baviš autsajderima, likovima sa margine…
REPEŠA
Mogu se složiti s tobom da su iz nekakve čitalačke perspektive likovi u mojim pričama svedeni na marginu. Danas bih vjerovatno nekim likovima prišao drukčije, ali ne zbog toga da ih izvučem s margine, nego čisto što poželim o njima pisati iz druge perspektive. Ti ljudi moj su svijet, među takvim ljudima sam odrastao, poznajem njihove vrline i mane, ali i podobar dio životnog puta. Oni su dio mog identiteta, s nekima sam prijateljevao, s nekima i danas održavam vezu. Na kraju, zašto bih izmišljao priče pored toliko neispričanih a koje lično poznajem, iako mi kad ovo kažem kroz glavu uvijek prođe Kovačeva misao „kako ne postoje istinite priče jer one to tek trebaju postati“.
STRANE
Kovač je prekrajao svoje knjige. Ti si mi jednom rekao da je uspjeh kad pogledaš unazad i ne poželiš ništa promijeniti…
REPEŠA
Vjerujem kad kažeš da sam to rekao, iako, rado bih povukao te riječi jer pisac uvijek sumnja. Kafka je govorio da je nezadovoljan i svojim zadovoljstvom. Možda je i Kovač ponukan tim riječima prepravljao neke svoje knjige u potrazi za jednom savršenom. On je napisao više takvih, genijalnih knjiga. Divim se Kovačevoj veličini. Žao mi je što nije dovršio i dočekao štampanje svoje posljednje knjige.
STRANE
Kako stoje stvari sa poezijom? Čitaš li je? Pišeš li je?
REPEŠA
Ne pišem poeziju, ne zbog toga što ne bih želio, nego čisto što nemam dar potreban da se izrazim na takav način. Nekad sam nešto i pokušavao, ali bilo je suviše patetično pa sam se ostavio toga. Taj manjak dara nadoknađujem tako što redovno čitam poeziju, počev od Tina, Vešovića i Sidrana, pa preko Jergovićevih i Mehmedinovićevih pjesničkih knjiga. Volim poeziju koju pišu Refik Ličina, Enes Halilović i Asmir Kujović, jednako onako kao što uživam dok čitam knjige Almina Kaplana, Adnana Žetice ili Elvedina Nezirovića. Sviđa mi se poezija koju piše Nadija Rebronja.
STRANE
Postoji li u Bosni i Hercegovini zdrava i osnovana književna kritika?
REPEŠA
Živimo u vremenu izvrnutih vrijednosti. Bojim se i da je s kritikom isto ili slično. Današnja književna kritika, ako i postoji, sve češće je i brutalnije usmjerena na pisca a manje na njegovo djelo. O djelu se piše površno a više se zagrebe piščev privatni život. Često čitamo tekstove o piščevom vjerskom ili nacionalnom opredjeljenju. To mi užasno smeta. Takvi tekstovi su istovremeno i mamac i garant da ćeš se neko vrijeme zadržati na tom komadiću medijskog prostora. Svako onaj ko drži do sebe takve tekstove neće ni čitati. Po toj i takvoj logici, ne bismo trebali čitati ni Hamsuna niti Dostojevskog, recimo. Na kraju, između ljudskosti i nacije uvijek biram ljudskost, pa otuda i moja potreba za poštenim pristupom ako se prikazuje neko književno djelo. Uvijek sa zanimanjem ispratim ono o čemu polemišu ili pišu Enver Kazaz, Ivan Lovrenović ili Dževad Karahasan. Trudim se učiti iz takvih tekstova.
STRANE
Kako stoje stvari sa izdavaštvom, koliko se pažnje poklanja mladim autorima?
REPEŠA
Mogu razumjeti izdavače koji u pokušaju da opstanu štampaju knjige kojekakvih starleta ili fudbalera na zalasku, ali ne mogu razumjeti uporno insistiranje za stvaranjem uslova kako bi se jednoj knjizi prilazilo s njene voajerske strane. Nažalost, takva publika danas je u većini, i izdavači to prepoznaju. Sve dok je tako, mladi autori će ostati po strani, osuđeni da se dovijaju na raznorazne načine kako bi i za njih neko čuo.
STRANE
Na čemu trenutno radiš?
REPEŠA
Pokušavam biti bolji čovjek od onog koji sam bio jučer.
