Uvodna pjesma
Voda kamen rastače.
Žumance stoji nasred neba,
zrikavci ne zriču.
Poput grumena hurde
mrvi se
bačen kamen iz djedovih ruku.
Zmija mirno gleda u blavora,
miš se ne plaši mačke,
zmiju miluje dijete,
majka im se smiješi
i spokojno otpuhuje duhanski dim,
drvodjeljin sin jezikom đelja svijet.
Lavor
Kad se otope snjegovi, dolinom bi rijeka tekla,
nosila sve pred sobom,
pri brdu se kuće pravile da se kamen
ne mora daleko snositi.
Prije žege s majkom sam išao u brdo jutrom,
lavor pun vode nosili,
svako 3-4 dana, i ostavljali ga brdu.
Navečer bismo prazan nalazili,
poskoci su našu žeđ pili.
Zmija hoće vode.
Čovjek je kao zmija –
reda ne zna, hoće krvi.
Malo-pomalo im na megdan nosili
da im naša kuća usput ne bude.
Jednako
Mislio sam da jednako,
kao tatu i mamu,
volim avione i čokoladu.
Kad sam pretjerivao sa čokoladom, mama je govorila
da piloti ne smiju imati pokvarene zube.
Avioni su svakodnevno špartali nebom iznad naselja
i slijetali na obližnji aerodrom,
jednostavno, kao mušice na karpuzu.
Avioni su krenuli nisko letjeti.
Mi smo trčali prema podrumima.
Upravljali su njima piloti s kvarnim zubima.
Tavla
Drvodjelja rezbari u drvetu sliku mosta
preko koje će se bacati kocke i pomjerati pule,
pijuk nježno grebe drvo kao dječiji nokti
kožu ispod očevog pazuha, prije spavanja,
dok traže put ka srcu.
Ljeto
U mahali od šest kuća
na 40 stepeni u 40 dana
tri namaza bez ezana,
do slane vode se ne može,
zemlja kîšē
jer
je more
alergično na miris baruta.
Ulje na platnu
Plažu pješčanu,
more,
kukuruzno sunce,
nekoliko palmi duž plaže,
par čamaca zavezanih na molu,
prije nego što je otišao na smjenu,
na sivim, punim šljunka, platnenim vrećama
poslaganim na prozor,
za nju pogled nacrtao je.
Pošto se više nije vratio,
majka je docrtala drvodjelju.
