I.
U maloj kamenoj kući, što je ispunjena mirisom vlage iako je juni, traje tradicionalna molitva za umrle. Tevhid. Prisustvuju joj tri osobe. Žena koja izgovara molitve, zovu je mualima, i njih dvije koje su jutros, ranom zorom, stigle u selo. Tijelo je dovezeno dan ranije, kombijem ukopnog društva. I, evo, baš sad, tamo na seoskom groblju, spuštaju ga u zemlju.
Drveni sanduk. Zeleno platno. Lopata od smeđe ilovače.
„Bože, oprosti našim živim i našim mrtvim“.
Nane nema.
Mina je mami govorila da ne trebaju lijepiti osmrtnice na kućni zid, niti bilo gdje. Čemu to? Mnogi su ih i zaboravili. Rijetki koji ih se sjećaju znaju i zašto su jednog jutra, prije pijetlova, prije mnogo godina, napustile selo. Oni sigurno neće doći. I bolje je što neće.
„Hajde da sve obavimo tiho“, rekla je, „a onda ćemo sjesti u auto i vratiti se u grad“.
„Neka“, kazala je mama, „s tvojim je dedom provela život u ovoj kući. Uradićemo sve kako bi ona htjela, po redu i po običaju“.
Platila je mualimi koliko joj pripada. Ukopnom društvu i vjerskoj zajednici koliko pripada njima. Kupila male lepinje, somune, posute zrnima crnog kima. Iz starog ormara boje mahagonija izvukla izlizane papuče, poredala ih po hodniku.
Niko nije došao.
II.
„Pokopajte me u selu, kraj moga Jusufa“.
Tako je rekla, zaplićući jezikom, četiri dana prije smrti. Nekada snažna žena, bila je tih posljednjih sedmica splet kostiju. Odbijala je jesti išta osim voćnog jogurta, okretala lice ka zidu, skupljala tijelo u položaj fetusa. Kao da se sprema ponovo roditi negdje drugo.
Mina i mama su se pogledale, među njima je lebdjelo ono neizgovoreno.
I odlučile.
Poštovat će njezinu želju.
A zašto je nana tako željela, Mini će ostati zagonetka. Jer, nakon onog što se desilo, prva je rekla da trebaju otići, da joj je muka od tog sela i tih ljudi.
Očinji vid da su joj zagadili.
„Ić ćemo, vala, jal u vodu, jal u goru. Al odavle što dalje“, govorila je i glas joj nije drhtao, ni ruke.
„Jel ti žao, nano, kuće i njive i krave Milave?“
„Ni mi je ničeg žao, pile, samo ti da mi budeš dobro“.
Mininu mamu brinulo je kako će se snaći, od čega će živjeti.
„Živićemo, ćeri“, rekla je nana.
I jesu.
Preselile su se u glavni grad, udaljen stotinjak kilometara. Ona, Mina, kao kćerka poginulog borca, šehida, dobila je stipendiju. Nana je čuvala nečije dvoje djece. Ranom je zorom ustajala i putovala i autobusom i trolejbusom. Mama je za sitan novac čistila stubište zgrade u kojoj su živjele, zveckala kofom s vodom težom od nje.
Mina je još u gimnaziji počela raditi honorarne poslove. U butiku, pekari, biblioteci. Uz sve to je učila.
Isplatilo se.
Diplomirala je na pedagoškom fakultetu, zaposlila se kao učiteljica u jednoj prigradskoj osnovnoj školi. Počela se više družiti, više smijati, manje brinuti. Dvije godine nakon zaposlenja, upoznala je Tahira, zaljubila se, vjenčala se.
Sve je u Mini i oko nje postalo spokojnije.
Čak su se i košmarni snovi, što su je godinama iscrpljivali, prorijedili.
Onda se nana slomila.
Moždani udar ju je napao dok je jedne subote kuhala grah u velikom loncu. Tup. Ubio je njezinu desnu stranu. Lijeva, živa, vukla je mrtvog blizanca za sobom, vjerno i vrijedno, godinu i pol dana.
Dok nije i ona, premorena, ispustila dušu.
III.
Mini je dvadeset sedam, visoka je i tamna, pred njom je ispupčeni stomak, šest mjeseci star. U njemu, svojoj školjci, svome privremenom domu, njezina kćerka se trza, šuta je, okreće se. Zvat će se Bisera. To je Minin poklon umrloj ženi.
„Ne dođe nam niko“, kaže mama. Lice joj je blijedo, teget ga je marama skoro progutala.
Još je mlada.
S Mininim se ocem vjenčala u osamnaestoj. Iz ovog je, rodnog sela otišla u drugo, gdje je u braku bila jedva šest mjeseci. Zaratilo se, otišao, stradao, nije mu ni stigla reći da nosi dijete. Vratila se roditeljima, tu se i porodila. Kad su Mini bile dvije godine, poginuo je i dedo Jusuf, a njih tri su ostale same.
Mina je voli ali ne kao majku, više kao stariju sestru, nana je objema bila mater, sad su obje siročad. I pita se ponekad: šta bi onda bilo s njima da nije bilo nane? Bi li mama bila dovoljno jaka učiniti ono što nana jeste? Bi li je zaštitila? Stidi se takvih misli, plaše je, tjera ih, ne govori o njima nikom, pa ni Tahiru.
„Rekla sam ti da će tako biti“, kaže Mina majci.
Tevhid je gotov, mualimu su darovale kafom i šećerom u kocki i ona je otišla. Sjede same, jedna uz drugu, u toj godinama praznoj kući koja je njihova a nije.
„Propala je, vidi se da se u njoj ne živi“.
„Mnogo je vremena prošlo“.
„Jest, ćeri, jest“.
Šesnaest godina.
Nadale su se, kad su tek otišle, da će kućicu prodati i tako doći do nekog novca. Nisu uspjele. Stara je, na strmom, neravnom tlu. Vlažna. A i malo ko danas želi živjeti u planinskom selu oštre klime i surovih ljudi.
„Ako hoš, prilegni malo dok Tahir ne dođe s dženaze“, kaže mama Mini.
„Hoću“.
I Mina spusti glavu na majčino krilo, osjeća njezine tanke prste u kosi, sklopi oči.
Zaspati ne može, a kako bi i mogla?
Nana je mrtva.
Mama je tužna, kuća tuđa.
A sjećanja, i lijepa i jeziva, sva su joj se vratila u misli, kao da su je čekala iza ovih vlažnih, neravnih bijelih zidova. Izranjaju jedno za drugim iz podsvijesti, teturaju ka njoj poput zombija.
Bez određenog reda.
Bez milosti.
Saliha izranja prva. Sićušna, kose riđe poput lisičjeg krzna, zelenih očiju. U žutim gumenim čizmama i prevelikoj šarenoj haljini. Njezina najbolja prijateljica.
Gdje li je sad Saliha? Živi li tu, u selu? Da li je vidjela osmrtnicu? Zaplakala za nanom, za Minom, za djetinjstvom?
Možda jeste.
Ali i ako je vidjela, poželjela, zaplakala, Saliha se neće pojaviti.
Mina to zna. Razumije to. Šta bi ona rekla Salihi? Šta bi Saliha rekla njoj?
Stajale bi kao dva panja i gledale se. Drukčije ne bi moglo biti.
Njih su dvije jedna drugoj sjećanje na bol.
A nije uvijek bilo tako. Bile su, kao male curice, nerazdvojne. Saliha im je voljela doći u kuću. Minina mama Fatima, vješta s iglom, pravila im je krpene lutke dugih vunenih kosa. Hana. Lela. Nura. Tako su ih zvale. Sjedile su na podu, tiho, i igrale se satima, poslije jele gurabije.
Mina Salihinoj kući nije išla. Saliha je nije niti pozivala.
„Zašto je to tako?“, pitala je Mina jednom svoju nanu.
„Saliha je dobro dijete“, rekla je nana meko, „sirota curica. Neka dođe ona nama, sevap je“.
Mina i Saliha skupa su krenule u školu, skupa sjedile, došaptavale se, nadmetale. Prepisivale jedna od druge. Poslije časova su, s drugim curicama, igrale ema-esesa i školice na prašnjavom seoskom putu.
I zajedno su, još kao petogodišnjakinje, krenule na poduku subotom. U bijelu kuću zelenog krova, s vitkim tornjem što nalikuje prstu podignutom ka nebu. Mina je stanovala bliže, pa bi Saliha prvo dolazila njoj. Po propisu, oprale bi ruke i noge i obraze. Onda bi, držeći se za ruke, sićušnih lica uokvirenih maramama, trčale do bijele kuće. Na drvenom bi, škriputavom trijemu skidale čizmice, u ljeto sandale. Bijela je zgrada imala prostor za molitvu, ali i još dvije prostorije. Učionicu i privatnu kancelariju vjeroučitelja.
I sjedile su u klupi sa još hrpom druge dječice, ponavljale lekcije o raju i paklu i grijehu i sotoni i Božijoj kazni. I vrijeme je prolazilo, a njih su dvije pupale, rasle.
Bila su to lijepa sjećanja.
Ona jeziva došla su poslije.
Kad su već napunile jedanaest.
Sve je počelo kao „oslobađanje od straha“. Tako je on, vjeroučitelj, nazivao trenutke u kojima bi, dok je sjedila sama u njegovom uredu, tapšao Minu po koljenima. Tap, tap.
„Nemoj se plašit. Dobro si naučila, jako dobro“.
Izvodio je i drugu djecu u tu svoju kancelariju, uvijek jedno po jedno. Da ih ispita gradivo, a da ne ometaju ostale, govorio je. Ništa neobično nije bilo u tome, ništa čudno nije vidjela ni u tom tapšanju po koljenu. Pa, taj ju je njezin vjeroučitelj poznavao od njezine pete godine, iz vremena kad je još tepala. On je njihov, njezin, duhovni otac. Bolje da je tapše, nego da je udara prutom po dlanovima kako neki drugi, strogi, učitelji čine.
Tako je mislila.
Tako je sebi govorila Mina.
Ali, dan za danom, sve se više u nju uvlačilo nešto nemirno, tjeskoba neka, sumnja.
Zašto on njoj to radi?
Ispit je u kancelariji održavan svakih deset dana. Ne češće. Ali su dodiri toga duhovnog oca postajali svaki put neugodniji. Više je, dok je izgovarala naučeno, nije samo tapšao po koljenu. Klizio je dlanom po njezinom bedru, gore, dolje. Ponekad ju je milovao po leđima ili preko grudi, a dok je to činio, nije je gledao u oči. Strogim je glasom postavljao pitanja iz vjerske poduke, a ona je morala odgovoriti.
„Tako, Mino, odlično“.
Napokon, jedanput, uzeo je njezinu ruku.
„Drži, Mino, ruku evo ovdje, da je ugriješ, hladna ti je ko zmija. Tako, samo pričaj šta si naučila, slušam te“.
Dok je govorila, držao je oči zatvorene, a njezin mali dlan na svome međunožju. Probala ju je osloboditi, nije dozvolio. Povremeno bi samo ispustio zvuk, kao mmmmm.
Onda je, kad je ispričala lekciju koju ju je pitao, ispustio njezinu šaku i rekao:
„Petica. I ne govori nikome da ti grijem ruku. To je naša tajna, Mino. Budeš li šutila, napraviću ti zapis da ga oko vrata nosiš, tako ćeš imat momka kog poželiš. A budeš li kome kazala, da znadeš da ti niko neće vjerovat. A ja ću zapis napravit da ti mater umre. Jesil razumila?“
Tad ju je pogledao ravno u oči.
I ona je osjetila strah.
I klimnula glavom.
Mina je svaki put nakon ispita stajala na česmi pred bijelom bogomoljom kraj koje je odrasla. I prala ruke, trljala ih snažno kao da želi zguliti kožu.
Hoće li kazati? Kome bi kazala? Nani? Mami? Hoće li joj vjerovati? Šta ako joj ne budu vjerovale?
Šta ako on ostvari prijetnju i učini da joj umre mama? Ili još gore, i mama i nana?
Šta će s njom biti?
Hoće li morati prositi kao ona jadna djeca što ih vidjela na ulici kad je s mamom bila u gradu?
Onda je jednog dana na česmi ugledala Salihu. Prala je ruke, trljala ih žustro i žestoko baš kao što je i ona činila, i plakala. Tog je jutra Saliha imala ispit u njegovom uredu.
„Saliha …?”
Pogledale su se, a Mina je osjetila da ju je nešto uhvatilo za grlo, pa je guši, ne može disati.
„Što to … tako … pereš?“, prodahtala je.
Saliha je oborila glavu, pjegavo lice joj je bilo crveno.
„I ti … i tebi …?”
Klimnula je, podigla pogled.
„I tebi, Mino?“
„Jest. Koliko dugo ti to … radi?“
„Zadnja dva puta kad me izveo. Tebi?“
„Od proljeća. Skoro će dva mjeseca. O, Saliha, sprva nisam razumila, mislila sam … govorio je da me hoće oslobodit straha od ispita … a onda, sve više mislim, pitam se, otkud da me tako dira, nije to ispravno, nije normalno, đe će bit, đe može bit … a sad kad si mi rekla …“
„Jel i drugima to radio, Mino, šta misliš?“
„Ne znam. Mi smo najstarije u grupi“.
„Mene je pito jel sam menzes dobila“.
„I mene“.
Šutjele su i gledale se neko vrijeme. Voda je, s bakrenog jezika, šištala između njih. Ššššš.
„Šta ćemo, Saliha? Kazo mi je, ako ikom reknem, učiniće mama da mi umre“.
„I meni je isto to“.
„Hoćemol reć kome?“
„Hoćel nam ko vjerovat?“
„Ne znam, al ja ću, meščini, reć nani, pa šta bude. Ja ovo ne mogu više …“
„I ja ću kazat ocu“, rekla je Saliha.
I to je bio zadnji put da su razgovarale jedna s drugom kao prijateljica sa prijateljicom. Dan kasnije, kad je bude vidjela u školi, Saliha će imati modricu ispod oka. Na pitanje šta joj je, tiho će odgovoriti da je pala niz stepenice. Dodat će i ovo: „Babo mi je zabranio da se s tobom družim, Mino. Halali“.
Kad se bude okrenula i pogledala za njom, Mini će se učiniti da je njezina drugarica obrisala suzu.
Nakon rastanka sa Salihom kod česme Mina je otrčala kući, kao na krilima. Sad je znala da će kazati, da mora kazati. Ušla je, popela se uz stepenice. Nanu je zatekla u kuhinji kako sjedi za stolom i guli krumpir, a ljuske, duge i smeđe, uvrću se kao guje i padaju u plastičnu posudu.
„Nano … „
„Molim, pile …?“
„Mogul ti sjest u krilo?“
Nana se nasmijala.
„Aman, šta ti je? Tolka cura pa u krilo“.
Vidjevši da se Mina ne smiješi, uozbiljila se.
„Hod vamo“.
Obrisala je ruke o kecelju, pa ih pružila ka unuci.
Mina se uvukla u nanino naručje, ovila joj ruke oko vrata.
„Nano … ja više ne bi da idem na poduku“.
„Što, pile? Pa, ideš otkako si malehna bila i vazda si se radovala“.
„Nano … neću“.
„Ama, što?“
„On nam tamo svašta radi. Salihi i meni. Izvede nas u kancelariji da nas ispita lekciju i …“
Ostatak Mininih riječi bio je šapat, izrečen u nanino uho.
A nana je skočila na noge, pljesnuvši se rukama po koljenima.
„Aman, Mino, šta mi to pričaš, šta ti je?! Bulazniš li?“
„Ne bulaznim, nano“, rekla je Mina i briznula u plač. Gotovo je, sve je gotovo, nana joj ne vjeruje, a onda neće ni mama. Natjerat će je da i dalje ide na poduku, a on … ko zna šta će joj još raditi.
„Smiri se, golubice moja“, rekla je nana i zagrlila je.
„Istina je, nano, istina je“.
„Vjerujem ti, čedo moje“.
Ostatak je dana Mini prošao kao u snu, sjeća se da joj je nana skuhala čaj i da je ležala pod dekom u groznici. I pamti kako je mama odnekud došla i kako joj nana dugo šaptala i kako je mama počela jecati. Kako nije shvatila? Kako nije primijetila? Što mala nije odmah rekla, nije se, valjda bojala? Zabivši ruke u kosu, vrisnula je:
„Kakva sam ja to mater?“
„Smirider se, ćeri, bogati. Nemoj bit ko tvoj babo rahmetli, da ti srce bude blizu guzce. Morebit nisi ni mogla primijetit. Morebit da ni ona sama nije odma svatila šta joj se dešava. Pa kad je svatila, onda kazala. A ti moraš zbog nje jaka bit, sva se, huda, trese. Reko joj je, nesorta jedna, da ćeš ti umrt ako ne bude šutila. Moš ti mislit čime se on služi, sjeme mu se zatrlo prije dana današnjeg. Platiće on meni. Odma odo tamo, u odbor. Da him reknem kaki him šejtan u Božjoj kući obitava. Nek znadu“.
„Čekaj, mati, stani, možda bi trebalo sačekat …”, rekla je Fatima između dva jecaja.
„Šta imam čekat? Šta, haj reci?“
„Bojim se, mati, puć će glas, neće nam svak vjerovat … a valja je u školu poslat …… oca nema, sirota, ni ikakve muške glave da je zaštiti …”
„Jaštaće neg vjerovat. Đe nam neće vjerovat, pošteni smo ljudi, ko da bi to lagali“.
„Ali ja se ipak bojim, mati“.
„Samo se Boga dragog treba bojat, nikog više. Upamti, Fatima. A moju unuku, ako li je neko samo pipne, ako li joj dlaka s glave bude zafalila, udaviću tog nekog evo ovim rukama. Hoću, ja ti se zakle Bogom dragim“.
Nana je otišla članovima vjerskog odbora. Dugo je nije bilo, mama je hodala po sobi s rukama na kukovima i uzdisala, Mina je ležala na boku, s dekom do brade. Šutjela je, osjećala neku čudnu tegobu, slutnju neku da će se sve u njezinom životu sada promijeniti.
Kad se vratila, nana je bila i ljuta i tužna.
„Mislila sam, ćeri, da su insani. Da će svatit kako istinu kazivam. Zar bi mogla na svoje unuče, siroče bez oca kojeg jadnica i ne pamti, lagat. Jok. Boga bi me bilo strah. A oni, s praga su me Božje kuće otjerali. Nema šta mi nisu izgovorili. Da sam prisvrnula, da me kamenovat treba, da me šejtan opsjeo, da sam na nešto nagazila. Jest, da ne griješim duše, Zeir domar kazo: ‘Ne kudite ženu, ne griješite duše, ne znamo istinu’ … al ostali ko psi zaujeli, i na mene i na njega, i on ušuti. A ja sam vikala, svašta sam im se nagovorila. A od njega, paščeta, ni glasa, bezbeli se đe sakrio dok ja ne odem. I da znadeš, ćeri, mislila sam isprva da ovo riješimo među nama, ovdi u selu, ali sad neću. Odo danas doli u grad u policiju. Sve ću im kasti, naće njeg policija i u mišijoj rupi“.
I dolazile su dan poslije neke žene iz sela. Milovale su nju, Minu, po kosi, sjedile na njihovoj velikoj sećiji, poredane ukrug, srkale kafu, pušile i pitale:
„Jel istina, bona Bisera, da si se onom Janjiću, načelniku policije, žalila na imama i vjerski odbor?“
„Jest, istina je“.
„Gluho bilo, moja Bisera, đe ćeš to! Šta god da je, đe ćeš to! Znadeš li ti da on nije naše vjere? Jel hoš da nam se dušmani naslađuju?“
„Da je stoput tuđe vjere, brat mi je“, rekla je nana, „brat mi je svak ko mi moje unuče zaštiti. Nego, vi hajte svojim kućama, da se ne obrukate sjedeć sa mnom. Da vam se, morebit, ne pokvari ugled u selu“.
„Zar tako, Bisera?”
„Eto, tako“.
U selo je stigla policija.
Za njom su došli ljudi s kamerama i mikrofonima.
Dječica su trčkarala za velikim automobilima, vesela i znatiželjna kao da je stigao cirkus. Psi su lajali razdraženi točkovima, plesali na dvije noge na svojim debelim lancima.
I selo je pobjesnjelo.
Mina nije išla nigdje iz kuće tih dana. Ni u školu. Ni u dvorište čak. I da je smjela, ne bi mogla. Osjećala se slabo, umorno, uvečer nije mogla zaspati, a i kad bi zaspala, sanjala je da joj je mama umrla i budila se uplakana. Danju je, skrivena iza zavjese, zurila u dvorište bijele bogomolje. Uzalud ju je mama upozoravala da se odmakne. Doletjet će opet kamen, može i staklo razbiti ovog puta. Ona je i dalje izvirivala. Gledala je kako njezini suseljani, poput gladnih vukova, zavijaju uokolo.
„Hoš da prođem kros tebe, mrcino?“
Susjed Huso se derao ispred nekog čovjeka s kamerom u rukama i upirao golemim trbuhom u tu kameru.
„Đubrad, mrš odavle! Ne damo ga, ništa on nije kriv!“
Govorila je to pred mikrofonom starica u dimijama, s rukama čvrsto vezanim na grudima. Poznavala ju je Mina, nana jednog njezinog školskog druga.
„Kako znate?“
„Kako znadem? Fino znadem! Laže mala, ko pseto laže! One su je nagovorile, muka him što nisu donaciju za kuću doble, pa him svak kriv! Mante se vi našeg sela, idte tamo pa one vaše gracke lopove gonajte i snimajte!“
I njezina je nana sišla na kapiju i vikala, raspravljala se.
„Kako vas ni stid da ga branite? I u pendžere kamenje da mi bacate? Imate i vi ćeri i sestre i unuke!“
„Šuti, sihirbazušo, nemoj nijedne! Jel tebe stid što na svoju vjeru udaraš i klevećeš i malu tu na svašta nagovaraš! Glave vama treba porazbijat, ne pendžere!“
Jesam li ja za ovo kriva? pitala se Mina. Bi li sve drukčije bilo da sam šutjela?
I suze su joj tekle i stezala je male šake.
I znala da ništa ne može učiniti.
A onda im je na vrata pokucao Sjedobradi. Stigao je jednog jutra bijelim automobilom, u društvu tri muškarca u odijelima. Mina ga je vidjela s prozora. Oko njega se vijorio crni mantil, svjetina je kliktala i pljeskala, pružala ruke na rukovanje. Pa se, na zahtjev njegove pratnje, bez pogovora razmaknula, napravivši mu put prema kapiji Minine kuće.
Mama i nana dočekale su ga s poštovanjem.
„Bujrum“, rekle su.
Mir im je poželio, mir s njima da bude.
„Hoću s djetetom nasamo razgovarat“, dodao je.
I vrata su se zatvorila.
Sjedobradi je stao nasred sobe, mršav kao kakav stup, u odori svečanijoj od one koju je nosio vjeroučitelj.
„Znadeš li ko sam ja?“, upitao je zatim.
„Možda“.
„Možda ili znadeš?“
„Vidila sam Vas na televiziji“.
Imao je crne oči, sitne, kao dva zrna bibera i piskutav glas.
„E, onda znadeš. A sad mi reci, Mina ti je ime, jel tako, dal je istina ono što si kazala policiji?“
„Istina je“.
„I baš te diro?“
„Jest“.
„A kud te diro?“
„Po nogama i … i … svuda“.
„Jel preko odjeće, il …?“
„Preko“.
„Ah, znači nije te po goloj koži diro?“
„Nije“.
„Aha. A jesil ti njega dirala?“.
Klimnula je.
„Uzimo je moju ruku i mećo je sebi na međunožje“.
„Preko hlača, ili?“
„Preko hlača“.
„Ah! On te, bona, samo potapšo ko svoje dijete što bi, i malo te za ruku držo da te oslobodi straha od ispita, a ti odmah nadala dreku. Ih, tebe!“
Šutjela je.
Sjedobradi je nastavio, odmahujući glavom. Kapa mu se, bijela i visoka poput šampite, ljuljala kao da će svakog trena spasti. A ako spadne, činilo se Mini, spast će s njome i ta njegova oholost. Poželjela je, od sveg srca, da se to desi. Nije.
„Ružno je, Mino, nevjernicima protiv svoje vjere govorit. Jako ružno. Ne može tebe volit više taj neki tamo načelnik Janjić nego mi što smo tvoje vjere. Ti si naše čedo, naše zajednice. Jesil razumila? Kaži, jesil?“
Nije rekla ništa. Osjećala je mučninu.
Kao da joj je čitao misli, Sjedobradi sa kapom šampitom ustao je i otišao.
Nije joj ovog puta poželio mir.
On je došao sam, zajedno sa zvukom zatvaranja vrata.
A onda je prošao glas da vjeroučitelj mora napustiti selo. Barem privremeno. Na sud će i na sudu će dokazivati da nije kriv.
Mina ga je gledala s prozora. Stajao je u dvorištu, haremu, pred bijelom bogomoljom. Nije nosio dugu otmjenu odoru. Ne. Bio je obučen u običnu svjetovnu odjeću, zbog koje joj se doimao sitno i slabašno. Nimalo zastrašujuće. Kao krhki mlitavi lutak kakve je njezina mama pravila od starih krpi.
Šero. Lutak Šero. Tako će ga zvati.
„Ama, ja se kunem da je sve laž“, vikao je lutak Šero i podizao krpeni prst kao da prijeti. „Kunem se, a svi vi koji me optužujete, pred Božjim ćete sudom odgovarat, da znadete“.
Oko njega su se, s maramama na glavama, tiskale djevojčice, Minine drugarice. Gurale su lica u dlanove i glasno jecale.
„Uuuuuuuuuuuu!“
„Jel kriv, djeco?“ pitao je neko od suseljana.
„Nije kriv!“, orili su se su glasići.
„Uuuuuuuuuuuu!“
Među curicama je bila i Saliha, njezina Saliha, s crvenim maramom na glavi i plavom modricom pod okom.
„Jel vam ga žao, djeco?” pitao je neko.
„Jest! Ne damo ga!”, pištali su glasići,
„Uuuuuuuuuuuu!“
Vikao je on. Vikala su djeca. Mještani, stranci s kamerama. Saliha.
I ona, trinaestogodišnja djevojčica Mina, s prozora je vikala:
Nisam lagala, nisam. On laže. On lažeeeee!
Niko je nije čuo.
Niko osim nje same.
IV.
Vrata škipe. Mina otvara oči, podiže se u sjedeći položaj, mama ustaje na noge. Neko ulazi, to je Minin suprug Tahir i s njim imam bijele bogomolje. Došao je izjaviti im saučešće. Mlad čovjek, u dvadesetima. Tu je posljednje tri godine, kaže.
„A šta je s ovima što su bili prije tebe?“.
Minina mama postavlja pitanje kojeg se Mina najviše plaši, zbog kojeg joj cijelo tijelo zadrhti. Tahir je hvata za ruku, dlan mu je suh, snažan, miran. Nije se bez razloga zaljubila baš u njega, poželjela s njim imati djecu. Oni su dvoje ranjenih što jedno drugom ližu rane. Njezin suprug je imao brata, zaključanog u vlastitom svijetu, brata koji je s trinaest godina odlučio otići. Ima i majku koja je pronašla tog brata i čija su se usta zaledila u vrisku. Tahir zato razumije Minu. Njezine povremene, naizgled bezrazložne suze, njezine košmarne snove. Nju. I kaže joj često da je rješenje u pomirenju s prošlošću. Da je to jedini način da čovjek bude sretan.
Mladi se imam nakašlje. Od vlage ili nelagode, ko zna.
„Ovaj što sam ga naslijedio, star čovjek, umro je prošle godine. Prije njega je bio neki što je zbog nečeg osuđivan, al je izbjego služenje. U zatvoru, navodno, nije bilo mjesta. Premjestili su ga nekud, u drugo selo“.
„U koje?“
„Ne znam, vjerujte mi “.
Mamine usne se spajaju u tanku bijelu crtu. Bora među Tahirovim obrvama postaje dublja.
Minin izraz lica se ne mijenja. Ona ne razmišlja o svom zlostavljaču. Ni o nani. Ni o sebi.
Razmišlja o onima o kojima do sada nije.
O supruzi tog čovjeka.
O njegovom sinu.
I vidi je, malenu i mršavu, lica uokvirenog maramom, kako stoji okružena grupom žena u dvorištu bijele bogomolje. Kako viče:
„Onaj što kleveta svoju braću i sestre u vjeri trebo bi znat da kleveta donosi poniženje na ovom i kaznu na onom svijetu“.
Žene joj glasno odobravaju, ljube je i grle. Hrabra je ona žena, kažu. Prava hanuma.
A poslije, šta je bilo poslije?
Da li je, kad je presuda donesena i istina joj kao kamen bačena u lice, uzela kofer i otišla, s djetetom u ruci, s prezirom u očima?
Sedamnaestogodišnja Mina tome bi se nadala.
Dvadeset sedmogodišnja Mina u to iskreno sumnja.
Jer to je bila, a možda je i sada, žena kojoj se počeo rušiti svijet u kojem je živjela. Jedini u kojem je znala živjeti, za koji su je krojili. I koja je učinila sve da taj svijet, tog pacijenta u komi i s mrtvim mozgom, sačuva u životu. Jer šta bi, gdje bi, ko bi bila ona bez njega?
I dvogodišnje bucmasto dijete vidi, dolazi s ocem na vjersku obuku. Omer ili Omar. U kutu učionice igra se klikerima ili crta, šara, glasno guguće, izaziva smijeh. Voli se igrati sa starijom djecom, dijeliti poljupce, sjediti u krilu, umiljat je poput psića.
Punoljetan je danas Omer ili Omar. Dijete nove generacije. Surfa internetom. Čita portale. Zna. Mora znati, čak i ako se u kući o tome ne govori, ako je to tajna.
Tabu.
Osjeća li sram kad o tome saznaje? Gadi li mu se vlastiti otac? Gadi li mu se majka koja sve ove godine šuti i glanca prozore? Ako da, pokazuje li to gađenje otvoreno? Ili ga možda drži duboko u sebi, maštajući o danu kad će biti neovisan i moći otići daleko od njih?
Možda.
A možda, možda su su ga ubijedili da su sve to same laži. Obične ludosti. Klevete zbog kojih će neprijatelji njihove vjere, din dušmani, gorjeti u vatri.
Ko zna.
Dva sata kasnije, Mina, njezina mama i suprug, kreću kući. Nana Bisera ostaje ležati tu, zauvijek, s Mininim dedom pored sebe.
Odmori se, nano. I hvala što si mi vjerovala.
I dok se auto trucka kraj kuća utonulih u kasno popodne, mlada žena s djetetom u naručju prelazi preko prašnjavog puta. Kosa joj je nemirna, skupljena plastičnom šnalom. Riđa poput lisičjeg krzna.
Zastane, podigne pogled, zjene joj se rašire. Traje to trenutak. Treptaj tek.
Onda odlazi.
Za njezinim stopalima u drvenim nanulama diže se prašina.
Minino srce udara o prsa poput kakve ruke o prozorsko staklo. Heeeej! Staniiii!
Ali nema glasa ni zvuka, kao u snu.
Selo se topi, dok se napokon ne pretvori u sitnu, razlivenu mrlju. Po asfaltiranoj se cesti automobil kreće brže.
U svojoj školjci beba Bisera bacaka se poput ribice.
Mina raširi prste i položi ih na trbuh.
Tama kao zavjesa pada.
Priča je bila finalista konkursa Lapis Histrae 2025.
