Blijesak.
Želi mu reći da joj stalno bljeskanje fotoaparata smeta. Neka kaže tom fotografu da prestane. Onda se suzdrži. Pregrize jezik. Pristala je na ovaj razgovor zato da bi se sve ovo završilo. Doputovali su zbog nje. Mogli su i telefonom. Ili internetom, poslati joj pitanja. Ne. Htjeli su da razgovor bude, kako kažu, stvaran. Autentičan. Zato je pristala. Da bi prestala stalno čitati laži, poluistine, činjenice predočene na grub, bezobziran način. Ne samo ona, Mira, nego i njezina djeca, čim dovoljno savladaju jezik svoje majke.
Majka.
Njezina vlastita majka Vera trenutno je u banji. Poslala ju je tamo, šezdeset sedam kilometara dalje, pod izgovorom da je želi počastiti. Istina je da nije htjela da majka bude prisutna kad bude vodila ovaj razgovor. Prilikom kojeg će joj postavljati razna ružna pitanja, kao kakvi isljednici. A ona će na njih odgovarati. Kao kakva osumnjičena. Osim što neće sjediti na tvrdoj stolici u policijskoj stanici nego na teget plavom kauču u svome dnevnom boravku. I što neće na rukama imati lisice, nego diskretne narukvice i ružičasti lak za nokte. Djeca će biti u školi. Suprug će biti na poslu. Ona, Mira, bit će u kući jer je njezina privatna ordinacija dolje u prizemlju. Sama će sebi dati slobodan dan. Da to završi. Da otvori tu vreću u sebi i istrese iz nje kosti i blato i prašinu koji je dave.
Trideset godina.
Majka je blijeda starica i plaši se za nju. Noću ružno sanja i viče. Doziva po imenu Mirinog oca. Bude je, umiruju, brišu joj čelo natopljeno znojem. Ona se plaši za majku. Baka Rosa umrla je od moždanog udara. Šta ako i mami moždani udar oduzme moć kretanja? Moć govora? Šta, ako, kao i baka, posljednje godine života bude provela kao polužena. S jednom stranom tijela i lica nalik iscijeđenoj krpi? S obješenom usnom s koje kapa pljuvačka?
Ne dam te, mama.
Čega se ona, Mira, sjeća iz Bosne? Mlada novinarka pita. I krišom briše dlanove i proučava njezinu kosu podignutu u punđu, lice mlađe od četrdeset šest, lijepu skupu svilenu bluzu. Mira je liječnica. Jedna od najboljih studentica u historiji ove zemlje u obliku patuljka. Ove zemlje okružene vodom. Koja joj je dala stipendiju. Koja joj je dala dom. Njezin suprug Neal se bavi informatikom. Njezina djeca, Michael, David i Uma, idu u skupu školu. Uče francuski, njemački, španski. Jezik svoje majke razumiju dovoljno da s bakom igraju karti ili Čovječe, ne ljuti se. „Igraj, greni, plej“, kažu. Međusobno govore engleski. S ocem govore engleski. I njoj, Miri, obraćaju se na engleskom. Vera je grdi. Trebaju znati jezik svoje mame. „A koji je to jezik njihove mame?“, pita ona. Majka Vera stisne usne i poguri se i rastuži. I ona sama se rastuži s njom. I dugo vode nijeme dijaloge koji se izvana čine kao šutnja. Neće to reći novinarki. Njezini se osjećaji novinarke ne tiču. Niti je se tiču osjećaji njezine majke. Predočit će joj samo činjenice.
Gole kosti.
Rođena je petog jula sedamdeset osme u gradu Bijeljini. Kći je jedinica Rade Krstić i Elvira Dugalije. Koji su se upoznali i zaljubili za vrijeme njegovog vojnog roka u njezinom Valjevu. Tata Elvir je rođen u Sarajevu, tamo je svirao gitaru i slušao rokenrol, završio medicinu i postao pedijatar. Tamo su mu živjeli roditelji, imali su veliki lijepi stan u ulici Jovana Skerlića. Ali on je otišao, nije volio buku velegrada, za život je odabrao Bijeljinu, mirnu, ravnu poput ploče. Kupio je kućicu u čijem je dvorištu mama Rada posadila ruže. Mama je voljela ruže. Tata je volio mamu. Bio je to život.
Do dolaska smrti.
Srbi, mudžahedini i ustaše. Tako su počeli nazivati ljude. Koji su dotada šetali bijeljinskom glavnom ulicom, išli na pijacu i na utakmice. Koji su radili s njezinim roditeljima i čija su djeca išla s njom u razred. Srbi, mudžahedini i ustaše. Njoj je bilo četrnaest. Previše odrasla da ne bi čula. Suviše malena da bi shvatila. Njena mama je rekla da se plaši. Šta će biti s njima. Tata je ponavljao.Da ne brinu.
Naivni tata.
Kad su odvodili njezinog tatu, četiri čovjeka u maskirnim odijelima, mama je preklinjala. Vrištala. Klečala i za krajeve mantila držala čika Iliju Milića, tatinog prijatelja, koji je došao petnaest minuta kasnije. „Učiniučiniučini. Neštoneštonešto“. Čika Ilija Milić, tatin i mamin prijatelj, podigao je mamu i uhvatio je za ramena koja su se tresla i gledao je u oči. Rekao joj je da se smiri. Da je to samo ispitivanje. Da će se tata uskoro vratiti.
Tata se nije vratio.
Mamine hlače plesale su oko maminih nogu. Ispod maminih očiju su narasle debele plave kese. Povraćala je jed i kiselinu, više nije išla na posao, više nije imala posao, ko želi blizu svoje djece suprugu jednog balije. Jednog dana joj je rekla da će njezino ime postati kraće za slovo. „Neću mijenjati ime! Tata mi ga je dao!“, vrištala je. „I tata bi želio da ostaneš živa“, rekla je mama.
Je li mi tata živ?
Devedeset dana kasnije, mama joj je rekla da će se vjenčati. „Ali, mama, ti si vjenčana!“ Mama je pokrila lice rukama, mama se tresla. „Ja sam udovica, kćeri“, rekla je. „Nisi! Nisi!“, Željela je odlijepiti te mamine ruke s maminog lica. I šamarati je dok joj krv ne potekne iz nosa. Čika Ilija Milić, porodični prijatelj, njezinu je mršavu mamu, u prijeratnoj haljini, s buketićem u ruci, poljubio u usta.
Mama nije udovica.
Devetnaest je imala kad je zatražila i dobila tu stipendiju. I kad je otputovala, posve sama, u nepoznatu zemlju okruženu morem i maglom. Rat je bio kao završen, majčino lice bilo je zgužvano i blijedo kao plahta. Čika Ilija Milić, tatin prijatelj, mamin suprug, njezin poočim, šutke joj je pružio ruku.
Mutav kao i obično.
Uvijek je bio tih u njezinom prisustvu, sklanjao joj se s puta, nije se miješao u njezine i majčine svađe, a bile su česte i sve češće. Mislila je da je mrzi zato što je dijete drugog čovjeka, poslije je shvatila da nije znao kako bi s njom. Bila je bijesna tinejdžerica, spremna za svađu. Mrzila je, patila je, bunila se. Žudila pobjeći. Iz tog grada gdje su svi znali, a kobajagi nisu, šta se desilo njezinom ocu. I da se njih troje samo igraju porodice.
Žudnja se ispunila.
Autobusom do Beograda. Onda avionom. Onda čekanje na nepoznatu ženu imenom Ester koja nije dolazila. Noć na aerodromu nepoznate zemlje, nepoznatog grada. Ženina crna kovrčava kosa i debele naočale, ženino so sori, žao joj je što kasni, i vožnja ulicama, tuđim i okupanim svjetlom.
Kao nakon izlaska iz tunela.
Život u internatu, četiri kreveta i tri cimerice i smijeh. I knjige, more knjiga koje je valjalo iščitati. Za tatu. Samo za tatu.
Tvoje ime znači nasljednica.
Pisali su i tada o njoj. I godinama poslije. Mira Krstić, studentica generacije. Pisali su o njezinom ocu, o Elviru čije su gole kosti nađene na dnu jame, masovne grobnice. O njoj, kojoj je promijenjeno ime. Debeli crni masni naslovi su vrištali. S naslovnih strana balkanskih novina, kasnije portala.
Majka Rada promijenila ime kćerki Amiri
Amira Dugalija zaboravila oca Elvira
Pokrštena kćerka čuvenog bijeljinskog pedijatra
Zvali su je telefonom puno puta. Jednom i kad joj je tad trogodišnji sin imao temperaturu četrdeset. Tad im je opsovala. „Idite u pičku materinu, skotovi!“. Onda su pisali i gore stvari, još veće gadosti, kako ne želi imati ništa s domovinom, kako nije došla na sahranu oca heroja. Nisu znali da je ležala u bolnici, polumrtva nakon carskog reza. Da su njezini blizanci David i Uma rođeni istog tog dana u kojem im je ukopan dedo. I još su nešto zaboravljali, možda namjerno, namjerno, ti polupismeni sluge bijesnih portala. Njezini roditelji nisu bili religiozni, bili su partizanska djeca. Njezina nana Umija napustila je medresu da bi bila partizanka. Njezin djed Mihajlo poginuo je kao borac Valjevskog partizanskog odreda. Ona, Mira, nije promijenila vjeru jer u vjeri nije ni odgajana. Njezin se otac nije svrstavao. Pokušavali su ga svrstati ti podivljali, površni mediji. Iskoristiti i njega i nju kao pijune, da bi napakostili toj drugoj strani. Niko nije pisao o borbi i strahu i očaju i srušenom životu njezine majke. Nikog nije bilo briga za jednu ženu. Za njezino dijete.
Mržnja i golotinja najbolje se prodaju.
Nešto, ipak, mora priznati. Pisali su ti novinari i druge neke stvari. O kojima nije znala, zbog kojih je bila ponosna, zbog kojih je plakala a srce joj udaralo u grlu. Da je vlasima vlastite duge kose logorašima sapatnicima ušivao rane. Da ih je hrabrio. Da je u smrt otišao ispraćen aplauzom.
Bravo, tata.
Čika Ilija Milić, majčin suprug, očev prijatelj, njezin očuh, umro je kad joj je bilo dvadeset pet. Od tumora na bubregu. Majka Vera molila ju je da dođe u Bijeljini na sprovod, on joj je zamijenio oca. Mira je rekla da neće doći. „Zašto?“, pitala je mama.
Zašto mi nije spasio tatu?
Mamine su suze kolale telefonskim žicama i padale na Mirine obraze, klizile joj niz vrat. Zna li ona da su htjeli sve troje da ih ubiju? Da su curice njezinog uzrasta silovali po Bijeljini? Zna li da ih je Ilija spasio smrti? Zna li da je činio sve, nudio i novac, da joj spasi oca? Vjenčao se s njom da ih zaštiti.
Nije, nije.
Sve dok nije upoznala Neala. Dok se nije vjenčala i dok nije rodila svoje prvo dijete, Michaela. Sve do tada nije vjerovala. „Učinila bih sve za tebe“, šaputala je maloj štruci hljeba, smežuranoj i rumenoj, u svom naručju, u bijelom bolničkom krevetu. I oživjele su u njoj. Te slike. Mama Rada povraća i ima obraze nalik dvjema ulubljenim limenkama. Mama Rada kleči i vrišti i drhtavom rukom okreće brojeve telefon. I odustaje tek kad shvati da mora spasiti ono što joj je ostalo. Mama Rada plače nakon svađe s njom.
Izdajica.
Zvala je majku. Da dođe, molila ju je, vidjeti unuka. I čekala ju je na aerodromu i grlila i dugo stajala s licem zagnjurenim u njezin vrat, poput male djevojčice. I poslije joj nije dala da se vrati, šta će tamo sama, bez ikoga, u toj zemlji punoj kostiju i duhova i mržnje, neka ostane s njom.
Majke su i kćerke jedne drugima zrak.
Još jedno pitanje, traži novinarka. Zašto nije vratila svoje ime, očevo prezime? Mogla je, zar ne, u ovoj neutralnoj, dalekoj zemlji? Niko se ne bi ljutio. Niko joj ne bi zamjerio. Zašto to nije učinila? Mira se smiješi. Mira pita tu mladu, zbunjenu djevojku koja još ne zna ništa. O životu. O smrti. „Zar mislite da bih s tim jednim slovom više svoga oca više voljela?“
Šutnja.
Kad novinarka ode, još će malo sjediti na teget plavom kauču. Ona, Amira Mira Dugalija Krstić Richardson. Majka. Supruga. Kćerka. Liječnica.
Ljudsko biće.
Onda će ustati i sići niz stepenice do svoje pedijatrijske ordinacije. Obući će bijeli mantil obješen na vješalici, poravnati ga rukama. „Ovo je za tebe, tata“, reći će velikom zrcalu na zidu, zrcalu s tamnim očima i jakim nosom. Ogledalo će se nasmiješiti.
Reći će hvala.
Priča je ušla u finale Natječaja za najbolju gorku priču “Marija Jurić Zagorka” 2025.
