U zlo ljeto 1992. godine kada smo moja porodica i ja – protjerani s okupirane Grbavice – prešli most počeo je novi život. Pješački most od čuvenog Šopinga do Hotela Bristol jedan je od onih malih, beznačajnih kojemu ni građani naselja gdje je premostio rijeku ne znaju ime. Na tom sam mostu nogu povrijedila o bodljikavu žicu. Iza mene su ostali nana i dajdža. I majčina biblioteka. U to doba, da nije bio rat, bila bih na raspustu između prvog i drugog osnovne. I čitala bih sve iz biblioteka Lastavica i Mladi Dani koje mi je mama kupila pred polazak u školu. Ovako je više od pola ostalo nepročitano i ja sam, preko bezimenog mostića, zakoračila u neki drugi život. Izbjeglički. Grbavica je ostala iza mene, kao mračna tajna koja se javi samo kada u noći čujem glasne korake na stubištu ili kamion kako dolazi pred zgradu.
U stanu koji smo dobili na korištenje, kao izbjeglice, opet je bilo mnogo knjiga. Stajale su poredane u dijelovima regala sa staklenim vratima. Imati knjige tada je značilo imati neobičnu formu života. U danima bez struje, mnogo je ljudi čitalo knjige. Poslije su ih neki ložili da se spasu promrzlina jer su ratne zime bile opake, nacerene i mračne od smrti. U čudnovatoj biblioteci stana u koji smo doselili bilo je različitih knjiga. Od stručnih, profesorskih preko onoga što se naziva lijepom književnošću, pa do petparačkih romana čija smiješna imena pamtim i danas (poput romana ”Otmjena kuća iz Hong Konga” koji sam spomenula da otkrijem kosmos jednog sporednog lika u svom romanu ”Smrtova djeca”). Te sive i crvene korice knjiga, hrbati nagriženi plijesni i ratnim zimama koje i danas nosim sa sobom gdje god me život odvede, navode me na pomisao kako svako vrijeme ima svoje knjige. Tada, recimo, niko u komšiluku nije spominjao Orhana Pamuka. Čitali smo Marcela Prousta u 13 sivih tomova od kojih je prvi nedostajao. (Zato i danas kada uzmem prvi dio Prousta iz biblioteke plašim se da nedostaje rečenica koja razdvaja izdanje iz biblioteke od izdanja čiji je prvi tom vjerovatno nestao u nečijem šporetu ratne zime.) Mnogima je Proust bio dosadan pa su ga čitali na preskok ili odlagali na stol i vraćali mjesecima kasnije. Bila je tu i edicija Libera Američki roman (u kojoj sam kao odrasla otkrila čudni svijet Thomasa Wolfa i Faulknerovog Svetišta čitajući o neobičnom ropstvu Temple Drake) te knjige iz edicije Reč i misao (Erih Koš ”Satire”, Rudi Šeligo ”Da li da te pospem lišćem” i Ekerman ”Razgovori s Geteom”) koje su danas uglavnom zaboravljene.
U ratu su čitane svaki dan. Za vrijeme granatiranja moglo se čuti kako komšije raspravljaju o sudbini Ane Karenjine ili pak nekog od likova iz knjiga Francoise Sagan za čije su se priče posebno otimali. Koliko je to vrijeme bilo čudesno na jedan zastrašujući način dovoljno govori da je haustorska mlađarija u podrumu pod granatama raspravljala o tome je li Raskoljnikov bio upravu ili ne. Nekome se te rasprave mogu učiniti banalnima, no u ono doba su bile bijeg. Tada sam, slušajući, naučila nešto o čitalačkim navikama ljudi. Prvo, vole knjige s intenzivnim nizom događaja. Drugo, ako čitaju knjige one postaju etička osa oko koje se okreću. I treće, nikada ne treba s nekim raspravljati o njegovoj ili njenoj interpretaciji jer je to – bez obzira šta govorili akademski nastrojeni čitači koji u nedostatku mašte trijebe ideološke trice i kučine iz priča – duboko intiman čin. Osim toga, naučila sam i da svako u knjizi nalazi stvari po mjeri vlastitih intelektualnih dometa. Valjda zato, kao odrasla, nisam napisala niti jednu negativnu recenziju knjige. Duboko sam uvjerena da interpretacija nekog kritičara ili kritičarke više svjedoči o njegovoj/njenoj sposobnosti čitanja nego li autorovoj odnosno autoričinoj moći pisanja. Sve sam to naučila u tri i po godine slušanja povremenih rasprava o književnim djelima, kao dijete u podrumu. I danas me oduševljava neposrednost s kojom ljudi udaljeni od akademskih i(li) kritičarskih pozicija doživljavaju knjige. Nadahnjujući je taj spoj nepretencioznosti koja graniči s naivnošću i dubokih uvida (poslije kojih su čitači oči okretali prema podrumskom zidu kao da gledaju u daljine, a ne betonski zaklon pred sobom).
I mi, djeca, smo ponekada htjeli čitati te ”odrasle” knjige. Neke smo čitali, neke su nam zabranjivali da čitamo jer ”nisu za djecu”. Ta ozbiljna zabrana je knjigu činila poželjnijom. Djeca iz naselja su rijetko koju knjigu pročitala do kraja. Nekada ih je na otprilike desetoj stranici prekidala dosada. Nekada smrt. Zbog smrti je priča o ”knjigama koje nisu za djecu” bila sasvim osoben cinizam.
Kako već rekoh, iz tog ratnog doba koje je formiralo i moju čitalačku svijest i pogled na život, nosim mnogo knjiga, gdje god selila. Iz tih knjiga, iz njihovog čudnog života koji je, kao i naš, obilježen ratom nekada iskrsavaju svjetovi koji intrigiraju ili muče čovjeka. Jedna od takvih je knjiga Mont-Oriol Guy de Maupassanta u izdanju Matice hrvatske iz 1971. Iza zelenih korica čiji me miris po plijesni vraća u memljivu atmosferu podruma, nalazi se posveta. ”Emini za 18. rođendan od Samira i Maje.” A onda se vidi i korektorom prebrisano: B. Polje 18. II. 73. Osim što vidim da je Mont-Oriol nekada bila važna knjiga, jedna od onih što se daruju za rođendane, često zamišljam i sudbine ljudi vezanih za nju. Čak sam nekada pomišljala da iskoristim blagodeti društvenih mreža da ih pronađem, ali sam od te blesave ideje odustala.
Ko su bili Emina, Samir i Maja? Kako je knjiga iz Bijelog Polja došla u Sarajevo? Kakav joj je bio put? Često pokušavam zamisliti ratne sudbine ljudi čija sam imena pročitala u posveti. Je li posveta – čitulja? (Na isti način pokušavam zamisliti sudbine ljudi koje vidim u publici predratnih koncerata i audicija koji se, odjeveni u stilu kasnih osamdesetih, radosni smiju ili pjevaju ne znajući šta se sprema. Zbog toga me i danas uznemiravaju slike razdraganih ljudi u masi, kao da svojom neznalačkom radošću slute velike nesreće.) Jesu li živi? Možda neko danas traga za njihovim kostima po primarnim, masovnim i tercijarnim grobnicama? Možda Samir i Maja u inostranstvu stare skupa i sjećaju se kako su nekada jednoj Emini poklonili zelenu knjigu… Možda je to bio njihov prvi zajednički poklon, možda zadnji. Možda su na knjigu zaboravili i sjete je se samo kada idu na Eminin mezar… Nekoliko puta sam htjela napisati priču o njima, izmisliti je. Ali nisam mogla jer su oni za mene bili i ostali nedorečeni likovi iz posvete u knjizi Mont-Oriol. Oni iz čijih imena zjapi praznina u koju se ništa ne može upisati jer nisu ni mašta ni stvarnost. Emina, Samir i Maja nestali su ljudi.
Kada smo se nakon reintegracije Grbavice vratili u stan u nekadašnjoj ulici Rave Janković, današnjoj Behdžeta Mutevelića iz stana je sve odneseno. Uključujući sanitarne stvari iz kupatila i unutrašnja vrata. Samo je u hodniku, ispod zida na kojem je farbom nacrtan krst sa četiri slova S, ostalo nešto knjiga iz biblioteka Lastavica i Mladi Dani. Među njima je bila i knjiga Tone Seliškara ”Družba sinjega galeba”. Počela sam je, valjda, čitati pred sam rat, kao prvačić. Na prvom praznom listu (koji sam doživljavala kao zastor između svijeta knjige i korica izloženih svakodnevnici) mojim rukopisom piše ”Grbavica 1992 u Martu.” Kada pogledam u to što piše, gledaju me isčezli svjetovi: ubijene komšije s Grbavice koje su prije rata šetale s cekerima duž ulice i nekada mi svojim (sada mrtvim) rukama dodirivali kosu ili šnalicu, predratni pop-hitovi koje sam pjevušila šetajući Džidžikovcem s rođakom čiju je mladost prekinuo odlazak u Vikićeve specijalce (posebno pjesma Kemala Montena i Crvene jabuke ”Nekako s proljeća”), zimski sajmovi u Skenderiji, pernica s motivima Cipelića… Svijet spaljen granatama tokom opsade Sarajeva. Nekada taj život i ruku s dječijim rukopisom (čija širina sugerira osjećaj slobode) doživljavam kao niz događaja o kojima sam čitala. Taj je svijet nestao jednako kao ljudi s posvete iz Mont-Oriol. Ostale su knjige.
Fotografija autorice: Milomir Kovačević Strašni
