“Knjiga zagrljaja”, Eduard Galean
Kao što sam nedavno ponovo čitala “Prodavnicu tajni” Dina Bucatija, po kojoj je i Bajagin album dobio ime, kao što se uvek, gotovo opsesivno vraćam Kortasaru, koji je sigurno moj omiljeni pisac, tako bih ovom prilikom ukazala na “Knjigu zagrljaja” urugvajskog pisca i novinara Eduarda Galeana, knjigu kratkih priča, beleški, pasaža o ljubavi, o trajanju, smislu postojanja, slobodi, rečima, snovima i sanjanju, veri, o Latinskoj Americi. Pre nekoliko godina, na preporuku je došla do mene, a značilo mi je to što su oni koji su je pre mene čitali ljudi čiji mi je ukus često bila vodilja. Takođe, mislim da sam segment iz nje čula i na radiju, u emisiji Oblak u bermudama i da mi je taj kratki pasaž zaličio na tesnac između dve stare zgrade u primorskom gradu, s pogledom na vodu. Želela sam da odem u taj grad i vidim ga ceo. Činjenica da je autor kao i ja i novinar, kao i to da je iz prostora koji je za mene uvek imao neko posebno značenje, mistiku i želju da tamo nekad stignem, probudila je u meni još veću želju da je pročitam. Saznala sam i to da je bio u nemilosti u svojoj zemlji, da je bio u političkom izgnanstvu. To se u ovoj knjizi oseća, ali ne kao neka gorčina i jed, već naprotiv, oseća se u širini jednog velikog sveta, koji osvajaju i pokušavaju da razumeju Galeanovi junaci, ili sveta pred kojim su maleni i nemoćni, oseća se u poukama koje nisu iritirajuće i popujuće, već aksiomatične, a lake kao vetar. Pisao je on i drugačije knjige, mnogo usmerenije na političko i dnevno, i konfrontirao se u njima direktnije, a opet poetično, no ovde, iako se oseća i težina tog okrutnog, licemernog sveta, Galeano je pustio da ovaj njegov almanah bude nežniji i spiritualniji, da zaliči na neka predanja iz davnina. Na tom putu srećemo male dečake, čudne živuljke, neobične predele i siromahe, kao u nekoj bajci, i svi oni nose na svojim leđima neke velike ili male ideje, zaključke, metafiziku tla kojim se kreću. Dok čitam “Knjigu zagrljaja”, svaki put iznova, na mah ili temeljno i hronološki, kao da sam na nekom drevnom, intimnom, skrovitom mestu, kao kod kuće, a paradoksalno, kao da sam se prepustila najdaljem putovanju i otisnula u avanturu, u kojoj me mogu zadesiti neočekivani obrti. Ovo je knjiga o čovečanstvu i iskustvu postojanja, zbirka tananih priča koje uvek jednako deluju, uvek me neizostavno rasplaču na istom mestu, koji je najčešće nekakva pukotina, neki okret, oda univerzalnoj krhkosti ljudskog roda. Priče, osnosno fragmenti, anegdote i zapisi kratki su, pa ih možete nekoliko pročitati u letu, pa o njima dugo razmišljati. Ili samo jednu priču za početak ili kraj dana. Ove beleške su kao iskonske mudrosti sveta oličene u začudnom paradoksu, kao neki iznenađujući prizori. Opet, teško je zaustaviti se na samo jednom, svaka priča je zverka za sebe, kao egzotična životinja koju prvi put vidite u životu, i ne možete da je se nagledate, a onda već dolazi druga, još neobičnija. Ne znam kako bih objasnila nekom ko tek treba da u ruke uzme ovu knjigu šta da očekuje. Možda bih probala da kažem da je to zbirka uspomena, memoara, anegdota, putopisa, hronika, pouka, dokumentarističkih slika različitih oblika i dužina, o malim ljudima i velikim idejama, da je ona humana iznad svega, jer njome Galeano kao da svima daje glas, i privilegovanim i siromašnim, i ljubavnicima, i otpadnicima, i deci, i životinjama, pokušavajući, a ako mene pitate i uspevajući da nam objasni svet, svoju verziju univerzuma, nimalo patetično, a proživljeno. Pisac dolazi iz Južne Amerike, pa je neminovno u njegovom delu tražiti magični realizam, i njega ima i u detaljima, ali i u totalima slikanja kontinenta, na kome nisam bila, a za kojim i ja dugo čeznem, od prvih dana čitanja velikana, gledanja filmova sa ovog podneblja, ali i od prvih naučenih reči španskog. Iskustvo bivanja čovekom Latinske Amerike postaje okular za gledanje i razumevanje šire, univerzalne slike sveta, koja je otrežnjujuća upravo zato što nosi tu univerzalnu komponentu, ali i specifična i osvežavajuća zato što znamo da dolazi iz dalekog, predalekog Urugvaja. Rekla bih da je ova knjiga kao život sam, smenjuju se tuga, seta, detinja zaigranost, apsurd, paradoks, slavljenje slobode, a onda i nešto što zvuči kao zdrav razum, jasno i logično, kao neki dobar savet za život. Oni vole ovu knjigu rekli bi da nije slučajno što se ova knjiga zove baš “Knjiga zagrljaja”, jer ima sličan efekat, i možda i nešto dugotrajniji. I dopada mi se to što sve vreme deluje kao da se autor zabavljao i kao dete igrao sa motivima, simbolima, dužinama, formama, da se nije mučio da pronađe formu za neku misao, nego da je to iz njega dolazilo spontano i konsekventno. Ovo je knjiga mudrosti, radosti i po koje suze, i zato želim da Knjigu zagrljaja nabavim i na španskom, koji govorim, kako bih je čitala i u originalu, uživala u melodioznosti jezika na kome je Eduardo Galeano napisao. I verujem da će mnogima, ako već do sad nije, posle ove skromne preporuke postati jedna od omiljenih knjiga, koju će nositi na plažu i kampovanje, u kupatilo ili u krevet, i čitati je hronološki, rascepkano, ili na mah. Ali sa radošću.