NEPOSLANE POSLANICE
Iz drevne Ninive promatra Čaršiju
Ko bivši patrijarh bivšu patrijaršiju
Dok pijucka vino što muljano je kanda
U ljetu pogibije Franca Ferdinanda,
Natpis esprit de corps s majice se nadima
U ritmu udisaja cigaretnog dima;
Nalik glumcu što stoput stradao je isto
Ko Orest i Hamlet i grof Monte Kristo;
Katkad ga okrzne u smijehu neznanca
Mamac kanibalskog hranidbenog lanca.
Od jedne do druge tramvajske stanice
Vjetar raznosi neposlane poslanice,
Predanja o usudu vavilonskog jarma
Što ga obračunala kolektivna karma:
Kog očevi štovahu ko novog Hrista
Za sinove je šuplja bista antihrista,
Neotrockista sokratske muhabete
Nadživje kruna kraljice Elizabete…
Stranci kraj Sebilja poput carinarnice
Sitne Zevsa u Tamuzove kovanice.
Pločnikom se njišu Avisagine kćeri
Na uzdahu sa davne maturske večeri –
To što je otkinuto od desnog rebra
Katkad zasvjetluca u minđuši od srebra.
U genetskog koda klinastu glagoljicu
Dosipa arebicu kao u šoljicu…
I taj “plač iz konzerve” minulog vremena
Jadi su uzaman rasutog sjemena,
Sva izviješća s bojišta i megdana
Odgodom šifrovana do Sudnjeg dana;
Iz ’još’ u ’više’ nije kasni niječnost –
Mrzne nikada koje dodiruje vječnost.
NEDJELJNI INTERMECO
Kroz tržni centar dok slijediš gospodu
U sportskim majicama, frizura pomodnih,
Dockan je da postaneš jedan od njih
I ne tužiš se zbog toga Gospodu
Dok te još služe slušalice na iPodu.
Iznosiš zamotan kaktus u saksiji
Niz pločnik kuda pronjište taksiji,
Pa mu pjevušiš turobnu hip hop odu.
Kišni oblak ponad brda kotrlja
Tintarnicu punu Roršahovih mrlja.
Munje gorući grm – grmi Šakjamuni
Nad putem što ga utabaše majmuni –
Ko glas sred pustinje Avramovoj inoči;
Gdje god tama sjaji vidiš njene oči.
TV RAZGLEDNICA IZ SAVANE
(Unde malum)
Gledamo bivola zaglibljenog u blatu
Dok hijene živom čereče mu meso,
Gepardove mališe lav drži u matu –
Suparničku nejač poklaće pod stresom.
Leopard sa krošnje Drveta spoznanja
Vreba gazelu što se uklanja u hlad,
I vrana vrani oči iskapa sred granja,
U savani stoluje praiskonska glad.
Dah što je udahnut u obličje od blata
Reži da odreže Ela od Elohima –
Zlo že-zla Vladara od Onog koji stvara
Tu sred oltara čiji rogovi od zlata
Srp su pomračenja posvećen Molosima;
Još u snu, dok sisa kip svog Gospodara.
POSTRATNE AFAZIJE
Vele ima onih rijetkih nesrećnika
Kojima je oštećen potiljačni režanj
Pa i kad gledaju u vlastiti gležanj
Slijeva im je crno-bijela slika,
Desna, pak, strana vidnog polja u koloru.
Čuo sam i za slučaj jedne osobe
Što zaluta kad krene do spavaće sobe
(Granata ozlijedila moždanu koru).
Bilo je i onih koji poslije rata
Ne prepoznaše rođenu ženu ni brata;
Neki obolješe od čudne afazije:
Preskaču glagole ko baksuzne jazije.
Al i mi što ostasmo čitavi i zdravi
Sve te ranjenike skrivamo u glavi.
DJEVOJKA NA AVENIJI ISTIKLAL
Znam mjesečarski hod Ištarine svećenice,
Svečano je obična prolaznika kolona;
Večeras udaje Aštartu za Apolona,
Kabrioletskim krilom vjetra mije lice.
Minula, a još mili mojim vidnim živcem
Kroz vijuge mozga – kraj zapuštenih arhiva
Djetinjstva i dnevnika onog što se sniva:
Spepeljene svitke vaskrsava ko krivce.
Stupa iz zaboravljenih tuga gimnazijskih,
Već je posve gola iza sedmih vrata pakla;
Taoca Tamuza iza naočalskog stakla
Ostavlja tu, zamičući iz knjiga sibilskih.
Vagom njenih koraka odvažen je pakao
Gdje Tamuz za nju je svoj Geon isplakao.
DVOSTRUKI OSVITI
U zaboravljenom očevom zavičaju
Zorom se vidi izlazak dvaju sunaca –
Takav je razmještaj planinskih vrhunaca;
Čuo sam ko dijete da tako pričaju:
Tek izašlo sunce zađe, pa opet izađe.
Mežebit i moj je kolebljivi karakter
Zbog kojeg propadoh ko romaneskni akter
Na sliku predačkih svanuća izrađen.
SEZONA ODMORA
Korejski hotel sa zatvorskim ćelijama
Za meditaciju, sobama za plakanje,
Salama za kukanje i kukurikanje,
Snivam međ ovim primorskim dembelijama;
Park za samoubistva, zadnje utočište
Od televizijskih vračeva i demona,
Uličnih hajki na novog Pokemona,
Skupštinskog Strašnog suda vajno pro-ročište.
U pijesku tijela ocvalih matrona
Nude se maserskim prstima Apolona;
U zemnom jadu muževi slijede Amona
Svaki dan snova se dižući do svog trona.
ČEKAJUĆI M. ISPRED TRAFIKE
U izlogu novinski naslov pita
Je li nam bliži Beč ili Ankara,
Čiji hram štuje Vrhovnog Bankara?
Dojku otkrila pjevaljka pripita.
Sa duplerice manekenka plava
Namiguje mi stidnim dlačicama,
Rupice na čipkastim gaćicama –
Sito kroz koje je prosijana java
Gdje Lu od Rilkea vaja Ničea.
Između žvaka, križaljki, stripova,
Krimi romana i kompakt diskova
Proviruje glava Ernesta Čea;
Jeftinija od gumenih bombona,
Efendijinih hutbi i kurtona.
SJENKA DRUGE GOLEMOVE SMRTI
Goblensku teksturu pokislog pločnika
Igle kišnih kapi vezu rezu po rezu
U oku tuđinskog prvomučenika,
Dobošaju nasmrt ranjenom vitezu.
Ko što šišmiš glasom osvjetljava svijet
Nečujno, dok vreba lovinu u tmuši,
Tako tvoja pjesma zari na ahiret
Sjemeneći biserjem školjke u duši.
Dok sam tumarao tuđim životima
Zazidao si me u svom gospodinu
Ciglu po ciglu, godinu po godinu;
Riječ po riječ stiha što se otima,
Skrivanog pod košuljom ko hodžin zapis –
Fatiminom rukom izglačani jaspis.
KURS KVANTNOG SUFIZMA
“Allah je svjetlost”
Kur’an
Slavim te promjenljivo polje električno,
Hvaljeno si okretno polje magnetno –
Što jedno drugim ste spletena simetrično;
Jedno iz drugog izvirete zagonetno.
Prazna točka sadrži sav šir vasione
U točku od magnetnog sjevera i juga,
Ta zraka iz Postanka sija na Sione:
Koritom od mraka vijuga Kali Juga.
U nevidljivome dijelu Tvoga spektra
Plove TV slike, poruke s mobitela,
Na radiju jeca Sofoklova Elektra
Dok rentgenski zraci pretresaju tijela.
Heruvimi poput GPS satelita
Tog duhovnog navigacionog sistema –
Naspram prozelita šutljiva je elita
Tlačenih baštinika drevnih epistema.
Nakon silnih potopa utnuo si dugu
U skliske žljebove gramofonskih ploča,
Odsjaju sedefa, dijamanta, ko fugu
U kaplji što drhturi na vrhu lopoča.
A boje su dugine ko harfine žice:
Svaka valovima drugi sat otkucava;
Razlivene na mjehuru od sapunice –
Svaka stvar Tobom gleda, Tebe odražava
Blistajuć za druge tek bojom koju nema!
Slika smo onog što od Tebe nedostaje
Otkad granu granica Tvog prvog fonema
I pradan postanja bezdanom (za/i)zvan je;
Motrimo kroz sočiva višnjih teleskopa
Pozadinsko zračenje zelenog Edena
Ko iz vojničkog rova preko periskopa
Adama s kim duša je kvantno prepletena –
Ozarena svim Tvojim bivšim pogledima,
Oblikom oblak, kristališe u tijelo
Ko hologram crtan laserskim dvogledima
Gdje najmanji dio odražava cijelo;
Svaka čestica postoji dok Ti je gledaš:
Pozitron je elektron što hrli u prošlost –
Svakom jezgru znak smrti vlastite međaš
Ko Adamu prezrena Iblisova podlost.
Na valu praznine, lakši od ništavila
Serafimi surfaju cikcak kroz vrijeme;
Prilažem u slavu Tvog perpetumobila
Petinu konjske snage: skromne tantijeme.
Tvoj sezam-zrak otvara vrata robnih kuća;
Slamka čašom na dva svijeta presječena;
Rajska fatamorgana od mog je moguća –
Zastore ti opažam na rubu svih sjena.
I EEG zapis riše tok Eufrata
Dok huku oluje prepjevava u zikre:
Diplomata hiperborejskog konzulata
Dodjeljuje mi vizu sa pečatom “Ikre!”
PROROŠTVO EPIMENIDA KRIĆANINA
(apokrifni fragment)
Posjedniče čijim postom sve postade,
Ti što si uz-rok i urok svakom kroku,
S Tobom se poreklo porijeklo Palade,
Čak i ja, ništar, Ištar vidjeh razroku;
Ti što me prožimaš do posljednjeg srha,
S Tobom je svršetak i s vrha i svrha.
Kroz pupak Demetrin čuh nebotočni glas
I frulu južnog vjetra slomljenog krila
Što sjeme vavilonsko otvori u klas –
To cvili Orfej, Ananka se pomamila;
A um od umijeća lova na zvijeri
Kako da o-tvori Ištarine dveri?
Od svoje svojine svijaš sve i svja
I što bi dvojina Tvojinu zadobi,
Ti koji od prapočetka jesi Ja
Po istoj spodobi sve nam prispodobi.
A um što s-hvata da dohvati grančicu
Gradinom nagrade ogradi granicu.
U zvijezdu zaveza Da da ne spada,
Tmuši izbuši uši i duši ih uši,
Zvijezdom sve sazda da zvjera zavazda
Gole i gladne glagole kad zagluši;
Od Tvojih imena postaše pismena,
Sjajem zasija sjemena svih mijena.
Kad u konačnom konači beskonačno
Četiri elementa u krvi se krve,
Te što duša spari ispari jamačno
Kad u želudačno ’želim’ se ostrve;
Okruglini oka kuglolik je bezdan:
Zbroj Jednog i ničeg više je od Je-dan.
S-raz Pr(a)vog u praznom odrazi se razno
(Prost tor prostora stere zastor pro-stran)
I prazno Pr(a)vom posta saobrazno:
Ista-ina istina stinu stan inostran;
Pr(a)vo se skri(vi) u kružište krvi,
Palost upali iskru i strv provrvi.
Sluči se da luča uči da odluči
Što u gorem gori i u boljem boli,
U niši ništavila štavi nas sa žuči –
Usta zatvaraju tučani oboli;
Toliko prisutna sudnim odsustvom
Da biva odsutna svojim prisustvom.
Štuje te, štije i ište svojim štostvom
Drob roba iz groba oproban ko roba,
Dobro broji dob i dobiti boštvom:
Obodu slobode stražnja je strahoba.
Nakon Tvoga stanka, našega postanka
Slom oboda slogom proslovi: Ananka.
Koga smrt da smiri, a koga da smori,
Ko živ da preživa, ko da poživini,
Da bilje od zbilje ’bilo je’ šumori:
Po Tvom indžijelu sve se obistini.
Umire kumir kog cjelov ucjelovi –
Čitav dok ga čitahu prsti Homerovi.
