BORAČKO JEZERO
Dragam flotu oblaka uspomenom na Maju
Dok ušmrkujem vazduh poput kokaina,
Ko da sam iz tamnice prenesen u domaju;
Ožiljak iz rata ćutim kao žig Kaina.
Vjetar je naparfemisan hajdučkim travama.
Obavijam drvorede klupkom zagrljaja
Od živaca pruženih do mog zavičaja;
Sve sjeća na stih o procvalim agavama.
Pipam pod košuljom srce kao putovnicu –
Planetoid što rotira u svim pravcima:
Miješajuć skupa osvite sa zalascima,
Jeseni, proljeća i ljeta. Luč i tmicu.
Ko da sam teleportiran bez glavnih atoma:
Sve ono mučno, stvarsko, ostalo je doma.
IZ FAST FOOD PICERIJE
1.
Mokrom cestom titraju plameni jezici farova,
Reklame i semafori u ritmu se pale-gase
Ko moždane ćelije (prstom na čelu Kasparova);
Vrana sam što na željeznom jarbolu odmara se.
Mladež sa tabletima kao ekstazi tabletama
Ugrađuje Mjesecu pogon da zapleše oko Marsa,
Alisa iza ogledala gađa ih konfetama;
Rukom bi odmahnuo i strogi učitelj iz Tarsa.
Kišnim kapima ulična rasvjeta raz-svjetovljena:
Lego kocke zgrada u zamagljenim naočalama;
Kontejneri za smeće sa razjapljenim žvalama.
Makaze ženskih nogu sjeckaju šavove sjena.
2.
Progledah, opet, između smrti Odna i Paunda
(Dapače istog februara kao Breht i Pasternak):
Teglim duhove slijepih putnika vagabunda
Ili me to od iskona iskušava suđaje znak.
Kazaljke što su zastale onog sudnjeg dana
Poput nogu šestara, nude se, ovog trena
Da razmjere dalji od edena do edena,
I obilježe koja im je osojna strana.
Vani još bruje saobraćajne simfonije
Dok za susjednim stolom u ćaskanju se zbraja
Profit od neke emotivne investicije;
Smijeh je isprekidan tutnjavom tramvaja.
I sjećanja – Eolova ploveća ostrva
Ko feačanske lađe strepnjama navođene.
Onaj mijeh pun spertlanih olujnih vjetrova;
Mlađak je kez u zrcalu posljednje mijene.
Sa zidnog ekrana nečastivi nas šamara
Čas političkom ljevicom čas desnicom;
U zveckanju posuđa pravo žiće damara
Snuždenog rabotnika sa stisnutom pesnicom.
A kad me pitaju što, katkad, u stihovima
Navlačim maske i ne pojavljujem se lično,
Velim: kada je u pitanju moja intima
Robert Cimerman je sve već sročio odlično.
PONOĆNE GRIŽNJE
Liježem u postelju s Munkirom i Nekirom,
Plamen svijeće po stropu sjenama palaca,
Duh je ispražnjen kao stadion San Siro
Spreman da se prozove Đuzepe Meaca.
Osluškujem u jastuku rege ritam bila
Pokriven preko glave ko od kakve treme;
Nije li i Poslanik, kad je vidio Džibrila
Ukućanima svojim rekao: “Pokrijte me! ”
Kroz polumrak sobe svaki grijeh me gleda
Kao trag u malteru davno očvrsnuo,
Tek da me sjeti mudrih ajeta iz Veda:
Kad još nisam umro, zadžabe sam uskrsnuo.
Dozrijeva kroz plot opali zabranjeni plod,
Smrt nepovratnošću vječi svaki tren života:
Arturovi krvnici sada svoje Kamelot,
Troja još se brani i tek sprema se Golgota.
