Marko Vešović
SVE ČILI NA KRAJU PUTA
Sve čili. Na kraju puta
Biću Uliks što se sjeća
Samo huke – sve je veća –
Vod što ih bos prolutah.
Zalud kuša čuti noćna
Šumorenja rodnih gora
Ova duša, bespomoćna
Kao solo protiv hora.
No poneka uspomena
Zna zasjati u svanuće
Ko zvijezda odražena
U prozoru puste kuće.
U času bih tom i sjaju
Mogao u dušu zaći
Tih što zemlje mijenjaju
Sve u nadi da će naći.
I na nagli udar zvona
Pred okom se sjate čuda
Kao kad iz aviona
Gledaš Zemlju niotkuda.
I srce mi talas obli:
Nikad bliži nije bio
Taj šljunak mi, topli, obli,
I, preko njeg, svijet cio.
Govor s bližnjim biva lašnji,
A božja je voda – ina.
Najednom je dan današnji
Zagonetan ko Kina.
