Jesen. Obožava jesen. “Obožavam jesen,” rekao bi, kad bi ga netko za jesen pitao. Kad bi ga pak netko pitao za stvari koje obožava, ne zna bi li se jeseni sjetio. Na neka je pitanja nemoguće odgovoriti. Kupit će si, jedan od ovih dana, kestene, pečene, od prodavača na cesti, i otići će se prošetati po Strossmayerovom šetalištu i odati će, tako mu se čini, na taj način počast nekoj davno izgubljenoj uspomeni, uspomeni koju po svom nimalo bulevarskom i vrlo peščeničkom djetinjstvu već godinama uzalud traži. Ali ove jeseni kupit će te kestene iako ga već hvata strah da to neće učiniti. Da će i ova jesen samo tako, bezkestenjasto i tupo proći. Ali mogao bi, to bi zaista mogao, mami kupiti kolač od kestena. Mama će mu onda reći da ona, znaš, ti jako voli kolač od kestena, a kesteni, ne, nikako joj nisu fini, ni kuhani ni pečeni, i šta to nije smiješno. Stoput mu je to već rekla. “Stoput si mi to već rekla” reći će on. A onda neće izdržati da joj ne kaže kako on baš voli banane, a ništa što je od banana, ni kolače, ni sladoled, ni šampon, sve mu se to gadi. I mama će se onda smijati, a jesu zvrkasti, i njemu će, bar na trenutak, biti drago. Ali ne voli ići kod mame, ujesen, jer mama grije samo jednu sobu, onu u prizemlju, gdje je televizor, i u spavaću sobu, na katu, uopće ne odlazi, a čak ni kupaonicu ne grije pa on ne zna kupa li se mama od jeseni do proljeća, i sve je to, kaže ona, jer joj je skupo cijelu tu kućerinu, praznu, u kojoj evo ima i više nego dovoljno mjesta i za njega, i cijeli kat bi mogao biti njegov i ona mu uopće ne bi smetala, ne bi uopće gore k njemu dolazila, skupo joj je to sve grijati, što uopće nije istina, da nema novaca, jer mama ima sasvim dobru penziju, tatinu, pa čak i s onim što njemu daje, što nije stvarno tako puno, i neće morati još dugo, samo sad i ta korona, a zimi ionako nitko ništa ne radi, ali čak i s tim, za grijanje bi morala imati. Ljuti ga to, ta mamina nepažnja prema sebi, kaže mami, izluđuje ga, to njezino sebično ustrajanje u vlastitoj nesreći, kaže Vedrani. Vedrani daje 400 kn svaki drugi tjedan kako bi joj mogao reći sve što ga nervira i kako bi ona njemu, na kraju četiristo kuna vrijednog sata mogla reći da je on dobra osoba. Ne pita se, nikad, da li Vedrana možda laže. Dobro, ustalom, koji je danas dan? Jer ako je utorak, mama danas ionako ne jede, što je, evo još jedna o tih stvari jer Sveti Ante je bez svakog obzira svejedno pustio da tata umre i da ona sada i dalje na tim utorcima inzistira, kad joj nije dobro pa na telefon teško diše a neće ići kod doktora jer zapravo joj nije tako loše jer da joj je zaista loše otišla bi kod doktora ili barem poskrivečki nešto pojela, ko da je nekoga briga, i šta bi on sad trebao i sve mu je to baš jako glupo, i tužno. I on se, evo sad, nikako ne može sjetiti, voli li ono mama kolač od kestena a kestene ne – ili obrnuto?
