Tražio sam umor tijela, prazninu uma, mir srca. Previše.
Prije nekoliko mjeseci, hrvatski pjesnik, prozaist i dramatičar, Ivica Prtenjača, objavio je roman Brdo, koji je prethodno proglašen dobitnikom nagrade V.B.Z.-a i TISAK medije za najbolji neobjavljeni roman u 2014. godini.
Pripovjedački subjekt u romanu Brdo, koji je ujedno i glavni lik, odnosno, Genetteov homodijegetički narator[1], dolazi u neku svoju tromjesečnu vječnost da bi mali otok pod Velebitom čuvao od požara i pokušao spasiti samoga sebe od mutavosti koju su u mukama porodili njegov prezir i zamor ljudima. Narator, kojeg od sada možemo zvati Čuvar otoka i Onaj koji bdije nad otokom, svjesno kreira svoju inicijaciju, pokušaj zaliječenja od simulakruma svakodnevnog života, od istrošenosti označenog.
Njegovo reprogramiranje počinje prvog dana lipnja, dolaskom na karaulu ukopanu u zemlju na sedamsto metara nadmorske visine – na nebo i na dno istovremeno. Ovakav bijeg pojedinca u izolaciju podsjeća na Camusov koncept pobune, koja se ogleda u tome da se živi nanovo, uprkos degradaciji[2]. U tom smislu, Čuvar otoka je i kamijevski mistik, onaj koji u spontano prihvaćenu ropstvu nalazi duboku neovisnost (Camus, 1998: 49) i odbija mogućnost za završi kao Jack Kerouac, koji je pokušao pronaći spas sklonivši se na brdo, međutim, njegova sublimacija je bila bezuspješna.[3]
Prtenjačin pripovjedač, najjednostavnije rečeno, dolazi stražariti na karaulu da bi postao gospodar svog života. Kao takav, on nalikuje i Camusovom Sizifu, čija se tiha radost krije u tome što mu pripada njegova sudbina. Nakon što na Brdu provede četrdeset i pet dana, on postaje svjestan svoje snage: Živ sam i kad spavam, svi moji instinkti su na vrhuncu. Jači sam nego ikad. Postaje svjestan i svoje samoće i ostvarenja svog cilja: Smiri se. Visoko si i sam. Ljudi su daleko od tebe i nitko, ali nitko od tebe ništa ne očekuje. Možeš ostati nepomičan danima. Možeš ovdje oboljeti, umrijeti. Nikome ništa ne duguješ.
Na karauli Čuvar započinje sasvim drugačiji život, onaj koji, rekao bi Artaud, sa istinskim životom nema ništa zajedničko[4]. U tom „povratku u nevinost“, on ostvaruje šamanski sklad sa prirodom te ga je moguće imenovati i čuvarom prirode. Jednako tako i priroda, u prvom redu životinje, čuvaju svoga čuvara.
U tom smislu, ostvaruje se još jedna poveznica s Camusom, tačnije njegovom zbirkom priča/eseja Ljeto, u kojoj autor napominje da je vrednije okrenuti se prirodi (onakvoj mirnoj i šutljivoj, kakva je, naprimjer, u alžirskom gradiću Oranu), jer je ona ta koja suprotstavlja svoja mirna nebesa i svoje razloge ljudskoj ludosti (Camus, 2005: 66).
Jedini izlaz iz prirode u vanjski svijet čuvaru omogućava Oko, metonimija za okular durbina, koje jedino ima pogled na društveni život otoka, a taj pogled uznemiruje. Budući da je sezona, vrhunac ljeta, otok su zaposjeli turisti koji nemaju mjere, trkače koji love zdravlje, seks, kojima je u slušalicama na ušima sve objašnjeno…
Poglavlja o boravku na karauli smjenjuju se poglavljima koja opisuju situacije iz prošlosti, flashbackovi, komadići trauma, među kojima se izdvaja opis savremene kulturne scene, tačnije, onaj isječak koji se odnosi na književne promocije i likovne izložbe – estradiziranu i degradiranu kulturu koja za krajnji cilj ima prepuštanje vinu, kanapeima i traču. Uljez u obliku blavora, koji se na samom početku pojavljuje u karauli, podsjeća na ljude od kojih je čuvar pobjegao, ljude koji nisu doslovno opasni, ali svijest da su tu negdje i da mogu iznenaditi svojim prisustvom dovoljna je da se razvije nelagoda.
Roman Brdo mogao bi se okarakterizirati kao solipsistička meditacija savremenog čovjeka kada u njemu ne bi bilo lika Tome Martinčića koji odražava tragediju ovdašnje bliske prošlosti, PTSP u najčistijem obliku (on puca svake noći, lovi divlje svinje, ovisan je o krvi). Njegova tajna soba je odraz njegove devastirane duše: ukopana u zemlju sa zidovima preplavljenim fotografijama iz rata i lovačkim trofejima. I brdom oružja. Lik Zoea, Tominog nećaka, otvara još jednu bolnu tačku ovdašnjeg društva – priču o porodičnom nasilju.
Po dolasku na karaulu, Čuvaru najvažniji stvor na zemlji postaje magarac Viskonti, visok, miran i plemenit poput skulpture sa očima koje bljesnu kada se pokaže mjesec. Viskonti, grof magareći, ujedno je magijsko biće (ima bog zna koliko godina) i pratnja, sagovornik, „najrođeniji“. Nakon što je Tomo ispunio ono što ga godinama opsjeda, njegova kuja, Ciba, okrutna i nježna istovremeno, doći će pred karaulu. Od tog trenutka Čuvar, Viskonti i Ciba nastavit će dalje kao tročlana porodica, čija uzajamna briga, nježnost i posvećenost čine vjerovatno najljepši dio priče koju Prtenjača ispisuje u Brdu.
Čuvar prirode na karauli pronalazi svoj Treći prostor[5], mjesto na kom se susreće sa samim sobom, sa nedjeljivim drugim samoga sebe, koje se od njega otuđilo. Karaula je na neki način i Bhabhino bezdomno mjesto, napuštena mrtva kuća i mjesto boravka pojedinca koji priziva sublimno i subliminalno (Bhabha, 2004: 36).
Onaj koji bdije nad otokom utapa svu negativnost u bjelini brašna, mijesi kruh i dijeli ga turistima, uzurpatorima i raznovrsnim hodočasnicima. Međutim, njegov antiautoritarni duh ne tolerira skrnavljenje prirode ni u čije ime. A to je upravo ono što „savremeni svećenici“ rade – nastoje ostaviti svoje tragove. Naprimjer, jednom, na ogromnoj stijeni, ravnoj poput dlana i simbolično prozvanoj Stol, osvane stotinjak kreacija od kamenih ploča. Te i sve ostale kreature Čuvar ruši i baca natrag u kaotičnu i neljudsku prirodu, u koju Homo sapiens tako silno želi uvesti neki red. Da bi ispunio svoju misiju do kraja, Čuvar kreira kriznu situaciju, Artaudov protest[6], tako što u kapelici pada na koljena pred tim duhovnim umjetnicima i glasno zapjeva Zdravo Mariju. Na taj način, on ih suočava s njihovom isključivosti, dekonstruira ih, jer trebalo je prestati mrziti onog ko uništava njihove kreacije, onu budalu koja baca kamenje.
U Brdu je predstavljen ogoljen unutarnji svijet evidentno hipersenzibilnog pojedinca, svjesnog svog raskola, budući da samoga sebe pita kako može istovremeno osjećati toliki zamor, gađenje i prezir prema ljudima, a onda im peći kruh i dijeliti im ga po brdu. On nije svetac, nije mudrac, nije prorok. Možda je, u tom smislu, najbliži jogiju, jer je okrenut ka unutra (moje uho čuje stvari iznutra, moje oči vide ispod kapaka), opijen svojom samoćom, ali uvijek na oprezu, svjestan mogućih opasnosti (poput požara i zmija). Vođen je levinasovskom etikom koja podrazumijeva dvosmjeran proces – ne samo prelaz iz Istog u Drugo, već i povratak u Isto, koje je u sebi promijenjeno.[7]
Nakon što isteknu tri mjeseca bdijenja nad otokom, Čuvar se sa Cibom vraća natrag, u Zagreb, među ribe-ljude. Otok i selo Javorna ostaju čekati onu istu civilizaciju od koje se njihov privremeni čuvar pokušao spasiti. Čistu prirodu zamijenit će hoteli, vikendice, turistička pustinja…
Roman završava prema mjerilima pozorišta okrutnosti, tragičnim saznanjem koje se otkriva čitaocu, ali ga ne spašava – povratnika u realnost neko iz mase, iz društva od kojeg se zaliječio, zazove po imenu.[8] Ovakav kraj uznemiruje, postignuta stabilnost se remeti u očitovanju prirodne reakcije, maloga stresa, kada čovjeka neko zazove iz njegovog mira, njegove nirvane, po imenu. Glasno zazivanje po imenu uglavnom podrazumijeva i neku krivnju imenovanog.
Takav završetak romana dovodi u pitanje i postojanost mantre koja odjekuje romanom: Biti dobro bez da se pri tome učini neko zlo. Da li je to moguće? Tačnije, da li je takvo djelovanje ostvarivo ukoliko pojedinac nije bezimen, anoniman?
Prtenjačin Čuvar doseže Lacanovu „iskusnu žudnju“, on prevazilazi i Kamijev apsurd, ali zatiče ga problem imenovanja, javnosti, prepoznavanja. Šta će biti s njim nakon što napusti svoju kapsulu? Postupkom ukidanja vlastitog imena, označitelja vlastitosti, Pretnjača predstavlja čistog pojedinca, oslobođenog simboličkog poretka u kojem vladaju pravila, okviri, formalnosti, onog koji misli i djeluje iskreno, toliko iskreno da sam sebe ponekad iznenadi. Za njega je vlastito ime determinanta koja na ponovno pronađenog sebe ima zemljotresni efekt.
Brdo je roman koji je se može čitati kao meditacija o promjeni, Bhabhin susret sa drugim samoga sebe, Camusova pobuna ili Artaudov protest. U svakom slučaju, radi se o romanu neophodnom kontekstu u kojem (uglavnom) preživljavamo. To je tekst naslade[9], tekst koji, zahvaljujući i Prtenjačinom pjesničkom umijeću, osvaja od samog početka. Neuznemiravajućeg obima i upakiran u optimistične korice, Brdo referira na problem koji savremeni čovjek nosi kao ranu. Onu koju će mu Ivica Prtenjača pomoći osvijestiti.
Literatura:
Artaud, A. (1971). Pozorište i njegov dvojnik. Beograd: Prosveta.
Bhabha, H. (2004). Smeštanje kulture. Beograd: CirculusGlobus.
Bal, M. (2000). Naratologija. Beograd: narodna knjiga ALFA.
Barthes, R. (2004). Užitak u tekstu/Varijaciju u pismu. Zagreb: Meandar.
Camus, A. (1998). Mit o Sizifu. Zagreb: Matica hrvatska.
Camus, A. (2005). Ljeto. Zagreb: Ceres.
Critchley, Simon. Das Ding: Lacan i Levinas. Dijalog, Časopis za filozofiju i društvenu kritiku, 3-4 (2010): 187-204.
[1] Radi se o tipu pripovjedača kojeg Mieke Bal označava kao pripovjedača koji priča o sebi (Bal, 2000: 23), koji je ujedno i akter i svjedok.
[2] Jedna od rijetkih smislenih filozofijskih opcija je pobuna. Ona je vječno sučeljavanje čovjeka i njegove vlastite tame. Ta pobuna daje vrijednost životu (Camus, 1998: 49).
[3] U Brdu su znakovita referiranja autora na Camusa i Kerouacka.
[4] (…) kad izgovorimo reč život, treba da znamo da nije u pitanju život koji potvrđuju spoljašnje činjenice, već ona vrsta krhkog i živog žarišta u koje forme ne zadiru. (Artaud, 1971: 31).
[5] Homi Bhabha u tekstu Smeštanje kulture ističe da istražujući Treći prostor, možemo izmaći politici polarnosti i pojaviti se kao drugi nas samih (Bhabha, 2004: 80).
[6] U predgovoru za beogradsko izdanje Artaudove knjige Pozorište i njegov dvojnik, Mirjana Miočinović naglašava da pojam Artaudovog protesta, između ostalog, podrazumijeva katarzu kroz strah i surovost, a ne kroz strah i sažaljenje te oslobađanje od svih zabluda i lucidno prihvatanje svih nužnosti, svih determinizama. (Artaud, 1971: 19).
[7] Pogledati: Critchley, Simon. Das Ding: Lacan i Levinas. Dijalog, Časopis za filozofiju i društvenu kritiku, 3-4 (2010): 196.
[8] Taj zazov po imenu odjekuje poput Artaudovog upozorenja: Mi nismo slobodni. I nebo još uvijek može da nam se sruči na glavu (Artaud, 1971: 96).
[9] Roland Barthes razlikujući tekstove užitka i tekstove naslade, ističe da je tekst naslade onaj koji, između ostalog, dovodi u stanje gubitka, onaj koji onespokojuje, potresa čitaočeve povijesne, kulturne i psihološke osnove… (Barthes, 2004: 113).
