Edin Salčinović, “Bespotreban čovjek”, Vrijeme, 2022.
Pet pripovijesti (Šarada, Zemlja bez krokodila, Zbogom, Chico i Tadeuse, Zašto se Mikael ne smije i Istrebljivač) koje čine zbirku Bespotreban čovjek, predstavljaju, u najkraćem, utekstovljenu fenomenologiju uzaludnosti i kontingentnosti svakidašnjeg bespotrebnog čovjeka. Već uvodne rečenice zazivaju koliko iskusnog toliko i još više znatiželjnog čitaoca spremnog na nepredvidivosti vanredno vješto izvedene u ovom rukopisu prstenaste strukture koji upravo i pripada onome što bi se moglo imenovati žanrom te iste nepredvidivosti: pulp-fictionu, odnosno, kovitlacu noćne more, egzistencijalističke jeze i svirepe banalnosti crne hronike.
Usamljen, neurotičan i neprodoran, protagonist i narator u svih pet priča, novinar Adem Džanko, možda nije tipični (anti)junak, ali svakako jeste barem antikapitalistički junak. Njegov angažman istraživača noćnih morazapravo je protezanje za izdvojenim grotesknim zrncima besmisla kojeg živimo, i konsekventno tome – uprozorenje naše potpune nezainteresiranosti (pa, u konačnici, i nezadivljenosti) pred i nad tim besmislom. Jer, kada bismo u njega barem ovlaš zagnjurili, dočekala bi nas, moguće je, deteritorijalizacija do nemuštosti, kao što se dogodilo Mustafi Sužnju u priči Zašto se Mikael ne smije, ispisanoj u maniru spinozističkog hermetizma, i koja je, kao takva, jedinstven „komad“ u recentnoj pripovjednoj prozi u BiH. U dubokoj pozadini ovih priča neko se zapravo i smije, ali po svemu sudeći, to je smijeh češirske mačke iz Alisine zemlje čudesa.
U priči Zemlja bez krokodila samoubojstvo Mirsada Murguza otvara prolaz na drugu stranu, nevidljivu, onu koju samo slutimo, otvara se mogućnost da je konopac oko vrata samoubojici poslužio kako bi i nakon smrti sačuvao glavu na ramenima. Tragedija se postepeno transponira u pulp, a perpleksnost cjelokupne situacije postaje zavagivanje između teatra okrutnosti i teatra apsurda. Dok je Adem Džanko zadužen za istraživanje snomorica i psihotičnih scenarija, u svijetu za koji vjerujemo da je stvaran istrage vodi satirizirani lik iz krimića, inspektor Selmir Selmiragić, a situacije u koje zapadaju njih dvojica nerijetko imaju šarm čendlerovskog hard-boileda.
S druge strane, Lik Joha Fredersena iz filma Metropolis Fritza Langa koji izranja iz zgusnutih sarajevskih mijazama, ozbiljuje se i kao unutrašnji kritičar/urednik i dvostruki demon (uznemiravatelj ali i podstrekač na inspiraciju/„porađač“), ujedno autoironijska pozicija i prošivni bod koji drži na okupu makabrične pripovijesti koje Adem Džanko pronalazi zahvaljujući svome petom i pol čulu (koje u ovom rukopisu predstavlja svojevrsni mini ommage Dilanu Dogu), a u kojima su za neočekivane i ponekad groteskne obrate odgovorna i prikazanja iz zaboravljenih demonoloških grimarija.Emocionalna stanja poput rezignacije, indisponiranosti i anhedonije naposljetku vrhune u apsurdu: ako ne znamo kuda bismo išli, odnosno, kako i zašto bismo živjeli, onda je svejedno (rekla bi ona već pomenuta Alisina nacerena mačka), ili, riječima namagnetisanim vedrim eskapizmom: vežite se polijećemo.