Sana Perić, Monada, Rijeka: Multimedijalni institut, 2020.
Doista, u čitavom svemiru postoji samo jedno jedino “ja”. I ujedno, (gle čudna slučaja!), to je “ja” u čitavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedincatom primjerku. – Čudno!, Čudno, ali ipak tako!
Vladan Desnica
Neki uvaženi psihoanalitičari odavno su ustanovili da većinu čovječanstva čine ljudi „s kauča“. Svi smo, uglavnom, dakle, neurotični, necjeloviti i neutješni i to je poželjno prihvatiti, ali ne i manifestirati (jer to bi bilo„nepristojno“, „nezrelo“, „neprilično“…) Ali stručnjaci za psihu će također reći i to da je potiskivanje najopasnije. Pa šta onda raditi? Kako živjeti? Roman Monada Sane Perić, objavljen u septembru ove godine, nije odgovor na ovo pitanje, ali jeste odvažno svjedočenje i posve drugačiji vid književne hrabrosti u ovdašnjoj interliterarnoj zajednici.
Zašto je ova knjiga (hrabar) događaj? Za početak, riječ tuga se samo na prvih 26 stranica ponavlja cca 17 puta. Osim što tako postaje stilogena, tuga nam kao emocija postaje bliskija i pitomija. A u podneblju koje prezire suze, patos i melanholiju (što u realnosti što u fikciji), to je ništa manje do izuzetnost. Ko (tugujući) pripovijeda? Mlada žena, bez piše i bez djeteta (str. 110) jednim faulknerovsko-marquezovskim solilokvijem iskazuje svoj Lebenswelt, odnosno, konkretni životni svijet (svakodnevnicu, ideologije, nedoumice, sjećanja), tokom kojeg ćemo u različitim intervalima saznati da ima 35 godina, živi u Splitu, po zanimanju je etnologinja, po opredjeljenju feministica.
Još jedna odvažnost ovog romana ogleda se u tome što je gotovo abolirana granica između pripovjedačice i autorice, na način da autoričina biografija (možda slučajno?) izostaje, a tek pred kraj saznajemo pripovjedačicino ime, koje je upravo ime autorice: Dida mi se prišuljao i zazvao: Sana! (str. 200). Tokom romana također se propituje entitet naratorskog glasa: Vrijedi li više riječ spisateljice ili pripovjedačice nakon što je knjiga objavljena[1] (str. 40)? Stoga instancu/supstancu naratorice-autorice možemo zvati naprosto kako i naslov sugerira: Monada. Ona je čista upojedinjenost koja govori, obraća nam se, podastire nam svoje misli, i zašto se ne usuditi reći: ispovijeda se? U svijetu u kojem je sve postalo važnije od zasebnog ljudskog života, u kojem smo neprestano depersonalizirani i birokratizirani, svedeni na zrnca pijeska ili prašine, ona se otima „zaboravu bitka“, nastupajući kao Monada.
Roman počinje spekulacijom (Uzmimo na tren da je Bog stvorio svjetlo…), koju sustopice prati intima „mojosti“[2] (Moja aktualna tuga je malo specifična…) i one se nastavljaju smjenjivati, našivati, pretakati, baš kao u svakom neprerađenom toku svijesti kojim vrve promjene raspoloženja, fantazme, tabu-misli (npr. demistifikacije vlastitih roditelja), a mogu se tu naći i dokonanja o apsurdnosti državne granice, Kantu, Barthesu, lacanovskom manjku, međuplanetarnom putovanju, biseksualnosti, apsolutnom sluhu, uniformama, te raznim pojmovima u koje smo zarobili svijet (str. 34). Naratoricu štošta „muči“, a ponajviše: pitanje prekarijata i zaposlenosti: frilenseri nemaju bolovanje, samo dedlajne (str. 15); bolesna se moram upristojit i dovuć do ureda pa tamo u temperaturi sjedit 8 sati (str. 120); pitanje prokreacije: Ja više od djeteta želim bend – znači li to da je kultura nadvladala prirodu? (str. 73); pitanje ubijanja životinja: kapitulirala sam pred hrenovkom u ime čovjeka, kad nisu oni drugi dok su dekapitirali u njoj samljevenu živad (str. 29); pitanje rodnog identiteta: za šta je važno da se množimo, poslušno ukorijenjeni u jednom od dva roda? I jel to nešto kapitalizam, Katolička crkva, nacionalna država, tradicionalna obitelj, ili čisto naša udobnost u ovoj ulozi u koju smo ugurani? (str. 40). Ona je svjesna i svoje glume u nekim sociokulturnim kontekstima, a voli i bliske ljude promatrati kako se snalaze dok (programirani željama drugih) upadaju u već pomenute uloge.[3]
Kada, naprimjer, kontemplira o imenima i imenovanjima to može biti malo zamorno, naročito čitaocu koji, za razliku od nje, nema za hobi semiotiku ili pak nagnuće ka psihoanalizi i astrofizici, ali kada se dotakne prekarijata, zdravstvenog osiguranja, poreza na dodatnu vrijednost, ili, naprimjer, kompliciranih partnerskih odnosa, raskriva nam se sopstveni, izglobljeni, svakodnevni svijet. U tekstilu njenog toka svijesti neke aporije se i ponavljaju, poput (ne)mogućnosti razmišljanja izvan jezika i uvijek-već-promašenosti libidinalnih investicija: Sad ne mogu ni pomislit da bi ikad sa svojim mozgom našla nekog kompatibilno poremećenog (str. 22); trebaju se poklopit moje i njegovo subjektivno viđenje mene (str. 83).
Ali vratimo se naratorici koja (hrabro) kaže: Jedina moja konstanta je tužna konstanta (str. 35) i da bi s time izašla nekako na kraj, ona anticipira gubitke, tabletira se (iako tablete protiv tuge ne postoje), uči kako preduhitriti dan… Pri tome, nema ni adekvatne mehanizme za susprezanje klasnog bijesa (str. 124), a dogodi joj se, sasvim ljudski, i da iznevjeri sopstvena uvjerenja. U najkraćem, ona je overthinker: strahuje od stvari koje bi se mogle dogodit i od njihovih posljedica koje onda uzima kao neizbježne (str. 17).
Među disproporcijama i diskrepancijama što uvrtložnjavaju njene misli, proteže se neodlučivo zavagivanje čas ka htjeti-umrijeti, čas ka strahu od smrti, a u nužnosti tog cik-cak kretanja ogleda se valjda i ona sizifovska zadaća: nakon pomirenja sa smrću, izmiriti se, konačno, i sa životom: Sve se manje bojim i iako mi i dalje dolazi strah, sad ga lako odjebem (str. 208).
Tako se, prema kraju romana pomalo naslućuje ono lenonovsko Let it be, a u načinu njegovog tkanja moguće je svakako čuti i testamentarni eho Vladana Desnice.
Dovitljiva poststrukturalistička intervencija je Indeks (odabranih) pojmova na kraju knjige, čime se simulira mogućnost teksta kao leksikona: naprimjer, ako nas zanima nešto o „pograničju nekorektnosti“ (odnosno svemu onome što ta sintagma može implicirati) trebamo pogledati stranice 19-20, 82, 104…
Ali i dalje je tu pitanje s početka: kako/zašto živjeti? Radi novih znanja i iskustava, uzbuđenja? Zato što i bol može biti jako ugodna (naučili smo od Lacana), pa se može baciti u osjećaj a ne s balkona (str. 191.) Da bismo, dakle, naučili prigrliti mojost čija patnja je uvijek najveća i jedina? Monada je, ipak, intrinzično ambigvitetna: nedjeljiva ali i necjelovita i samim time nužno propusna i kontaminirana svijetom; jer, i sama svjesna da se naši elektroni miješaju sa okolinom, kaže: neautentičnost je moja autentičnost (str. 90). Iako smo u svojim raskolima sami, ponekad se istjuna frekvencija pa se uspijemo s nekim razumjeti i stoga, naposljetku, možda ima utjehe živit, jer ima takvih ljudi s kojima se na taj način nađeš (str. 219) a ima i ljudi koji (za) nas možda ne znaju, ali nas pretpostavljaju u intermonadičkom polju. Naše „kako živjeti“ je, neizbježno, transimanencija u kojoj se svijet i mojost uzajamno zrcale i pretaču.
A da li je udobno biti tako sa svijetom, za svaku monadu je ponaosob, na koncu, stvar (ne)pristajanja.
[1] Kad je napisano odaslano, više nije tvoje, jer je vlasništvo svijeta i jer se čita tumačenjem, a ako je uz to odaslano bez autora, čita se i stvaranjem autora kojeg ja u sebi rađam, a pravi autor za mene umire (Perić, str. 174). U vezi sa ovom nerazlučivosti, značajno je pomenuti raspravu o autofikcionalnosti koju su pokrenuli, primjerice, romani Rachel Cusk ili Geira Gulliksena (kojem je u jednoj kritici čak spočitan narcizam).
[2] Referenca na heideggerijansku Mojost (Jemeinigkeit): Biće koje je analiza uzela za zadaću uvijek smo mi sami. Bitak tog bića uvijek je moj. Kao biće tog bitka ono je prepušteno svojem vlastitom bitku. Bitak jest ono o čemu uvijek ovisi samo to biće. Heidegger, M. (1985). Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed. Str. 46.
[3] U tom smislu, naratorica apostrofira neizlječivu hipokriziju čovječanstva: Prihvatljivo je da se u javnosti smijemo, ali nije prihvatljivo da u javnosti plačemo, osim ako ne osvojimo prvenstvo. Ali meni nikad neće bit važnija poza od iskrene emocije (Perić, str. 14).
Preuzeto s: PEN BiH
