Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela (Meandar Media, Zagreb, 2019.)
Na putovanju oko tijela mogući su brojni susreti. A svaki susret, kao i svaka poetika, obilježen je svojevrsnom potajnošću, onime što izmiče tiraniji dokse. Poezija Marijane Radmilović je najprije vještina nastanjivanja u jeziku, jeziku kao Biću, njegovom tijelu, pred čijom neraskrivenošću ona ne posustaje, već, naprotiv, nježno i suvereno opipava njegove brazde i u njegovim neizvjesnostima vidi ono što već nije viđeno. To je govor o svojoj tamnoj srži i smrtnoj, nedohvatljivoj, bjelini tijela. To je govor duboke, dublje od sebe same ženskosti, povremeno čak i okrutan u svojoj navlastitosti. Ovo čitanje ide ususret tom glasu, katkad naslućenom a katkad posve izravnom glasu ženske genealogije.
U tom smislu, inspirativan je i koristan model simboličke kolokacije koji nudi argentinska teologinja Marcela Althaus-Reid, a pomoću kojeg se možemo referirati i razumijevati sa ženama različitih vremena i kultura. One se ujedinjuju razgovorom i neprestanim preispitivanjem ženskih svakodnevnih života i uloga. One zajedno koračaju. Takva kolokacija ostvarena je u pjesmi Kao da nisi uhvaćena, u kojoj (možda) majka, praroditeljka, govori (možda) kćeri, ali u kćeri (od)već ima majčinog iskustva i znanja, onog izvornog, o nemilosrđu:
U jutarnjoj izmaglici trčiš bezumna i životna.
Iz koje si daljine došla, tako prekrasna?
Dovoljno blizu da vidim život tvojim očima.
Iščupat će ti srce, razbacati kosti,
razapeti kožu preko vremena.
Iz svog mirnog skrovišta vidim mjesto
na kojem se svijet ponavlja.
Ljudi donose kamen po kamen
verujući u njegova znamenja.
Kao da nisi uhvaćena u njihovim očima,
došla si. Pila si vodu s tog izvora.
Da bi se omogućilo takvo zajedničko (žensko) mjesto, nužno je da se žene sjećaju i sjuećaju iznova i nastavljaju tradicije svjedočenja. Tako je u pjesmi truganini, oprosti mi uspostavljena je spona s posljednjom tasmanskom Aboridžinkom Truganini, čiju košulju ako obučem sigurno ću umrijeti, ako ne obučem, neću moći živjeti (…) Jer nepoželjno je, možda čak kažnjivo, razotkrivati iskorijenjenu ženskost pretkinje, ali ako se njeni epiteli otkrune, da li preostaje život vrijedan življenja?
Osim vidovite Blimunde kojoj pjesnikinja zahvaljuje na početku zbirke, važno je sjećati se još jedne žene skrajnute iz svetih spisa, sa izvora, ropkinje Hagare i njenog uzvika: Vidjeh onog koji mene vidi! Žensku proročku genealogiju čine, među ostalima, i apostolice Junija i Priska, đakonese Olimpija i Feba, Mojsijeva majka Jakobeda, Veronika (ona koja je svojom mentrualnom krvlju dotakla Isusove haljine), „crna bogorodica“ Kali Sara…
(…)
Vidim kako se u svijetu bez bajki
budi jedna djevojčica i ne sjeća se što je sanjala.
Kraj uzglavlja pronalazi dva još topla,
ugašena kamena i ne zna šta bi s njima učinila,
bi li priču završila ili ju tek počela. (Izgubljeni kraj)
U toj genealogiji ženskosti, u njenoj bajci, istkanoj od mukotrpljenja, kamenovanja i nesluhovitosti, dok junakinja spava, ljepota joj je ledena, ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti, to je dug, spor i siguran pad (Bajka za kraj); ali vremenom ta se bajka mijenja: u njenu junakinju Gospod(ar) više ne upire prstom, zahvaljujući kamenovanju, ona je pronašla dragi kamen koji je mjesecu oduzeo boju i otada može sve što ne može (Blagoslov).
Muškarci su pisali povijest muškaraca; napisali su pravila, naravno, u korist muškaraca, objasnili su svemir, i naposljetku, protumačili biblijske tekstove, muški autoritativno, bez razumijevanja, o čemu sugestivno govore stihovi pjesme Blagoslov:
(…)
jer su zdjele krhke i lomljive, jer su od zemlje,
jer sam ih odabrala za sebe, jer se gasi moja skromna svjetiljka,
jer blijedi moć dragog kamenja, jer više ne upireš u mene,
jer prepoznajem svoje lice u licu starice, u licu djevojčice,
jer sam izgubila da bih pobijedila, jer si me stvorio
a nisi me razumio, jer nisi razumio zašto si me stvorio,
blagosiljam te.
A blagoslov je istinska novozavjetna gesta, ono što John Caputo naziva „ludilom kraljevstva božjeg“: na eksces nasilja odgovoriti ekscesom milosti. Kao što i vjetar nerazuman kao vjetar, na gubitke uzvraća biserima (Nerazumna pjesma).
Htonska i telurička estetika
Pjesme u Putovanju oko tijela pregnantne su šumskim, „vještičjim“ imaginarijem: travama, granjem, trnjem, blatom, korijenjem i kamenjem. Jer, i žene su mračne kao korijenje, a šibolet za tajno znanje skriven je upravo u drveću, koje štiti tellus mater: bijela boginja, arturijanska gospa s jezera, ćudljiva Keridven, koja svojim farmakopejama kroji početke i završetke, ona koja vidi i svjetiljkom proročice omogućava da se vidi. Jer, žene sve znaju o sebi i drugima (U zdravlju i bolesti).
U ovim pjesmama pomiješano je drago kamenje s kamenjem kojim su ubijane kažnjenice. Kamenje je i građa za bunar, mjesto živodajne vode; kamen je i alhemijski kamen mudrosti i, najzad, jedino što poslije svega ostaje, kamen i žamor, težina trajanja. Motiv koji se ponavlja je i zdjela, kao još jedan “ženski” predmet koji konotira kalež, zdjelicu, udubljenja, porinuća, prijemčivost, ali koji je nerijetko bio i instrument smrti (nekim mučenicama su tijela sakaćena krhotinama posuđa).
Svemu tome svjedokinja je neposlušna i neuhvatljiva u hermeneutiku Sikoraks, protejska vidarica/vještica koja nesvodiva sve vidi, luda ptica:
Tko si ti, nalik si mi, nalik sam ti, nalik smo si
kao ne izgubiti pronaći ne otići vratiti se ne početi
završiti, zaboraviti ugasiti.
Nježno me spustila kao da to nije učinila,
u posljednjoj šumi, na najdaljem stablu, na najvišoj grani.
Ja sam odletjela.
Ona se istim putem vratila.
Njeno je vreteno nužnosti, ananke, ona se istim putem vraća; njenim jezikom niko ne govori – jezikom bajalica, grimarija, proturječnosti u ponavljanju i ponavljanja u proturječnosti, opojnim „mahnitostima“ paratakse; njene boje su eshatološke – bijela i crna, boje odsustva, vanvremenosti (Zašto imam tu nerazumnu crnu haljinu kada se budim u bijelom snu?) i presavijenosti: ono što je krvavo, vlažno, tamno porinuće, to je i posteljica od svjetla i prozračnosti; to su, naposljetku, samo nijansiranja između vidljivog i nevidljivog, unutarnjeg i vanjskog.
Njene haljine su i ontičke i ontološke. U svim tim haljinama moguće je naslutiti onu drevnu neprozirnu koprenu, Izidin veo, ovojnicu tajne. Ali, svakako, one su tvarna datost ženske kože, njenog tijela, koje raznoglasno o sebi svjedoči svojom patinom, krljušti, skramama. Ono je nezasitna haljina, haljina teška i mahnita, od svojih lažnih zlatnika, luda rubenina, haljina s neprebrojnim zakrpama, i naposljetku, haljina ozdravljenja (golo tijelo u trpkim travama, tvoja ozdravljena haljina). Na koncu, fenomenološki, to pokriljeje tijelo kojesa svojim suptilitetima i jeste svijet i svijet koji je tijelo oko čije tajne je moguće samo putovati.
