Noć
Ne oklijevajte. Izvolite, uđite…
Kuća sa žalosnom vrbom nije zaključana.
A od koga da se zaključa? Od lopova i razbojnika?
Slijedite me, samo pazite da u mraku ne zapnete za neko od nepomičnih tijela. Posvuda su, po kaučima, krevetima, podu. Nema dovoljno mjesta za sve. Da ih možete vidjeti, uplašili biste se njihovih očiju. Širom su otvorene. Zaglavljene. Ne bi pomoglo ni da ih povučete za trepavice. Ugušili bi se da im usta nisu rastvorena. Iz njih suklja vreli dim i utišani urlici. Samo im se na tren suze stisnu u grlu pa se dim zaustavi, nakašlju se pa sukne jače kao kroz pročišćen solunar. U kući je zagušljivo. Zašto nitko ne otvori prozore?
Na vratima kupatila žuti se mutno debelo staklo.
Čuje se pljuskanje vode.
Tamo se zaključao brat. Dugo stoji u kadi okrenut licem ogledalu. Od pucketavog plamena uljarice njegov je lik crna, titrava sjena. U ogledalu ne vidi boje svoje kože, ali ih osjeća pod prstima. Stvrdnuta krv skuplja kožu kao svjež ožiljak. Otapaju se pod hladnom vodom. Niz tijelo mu se slijeva mješavina naše krvi i nestaje u zahrđalom otvoru u kadi. Smrdi na jalovu zemlju oko izvora kiseljaka.
U mraku ne vidi da sa sebe nije saprao krv i da se upila u ogrebotine na bijeloj koži. Peškir kojim se obrisao baci na pod i stane na njega. Odjeća koju odijeva je tuđa i prevelika je. Brat se u njoj smanjuje.
Pored kade u plastičnom lavoru su bratova trenerka i patike. Ujutro će ih strina zapaliti tamo iza kuće gdje pale smeće. Smrdjet će na plastiku i pokvareno meso.
Iako mu je bunarska voda rashladila kožu, ispod i dalje struji vrelo. Srce mu bubnja kao djetetu zagledanom u mutni riječni vir, kao tek okoćenim miševima iz kuće iščupanih očiju. Liježe na kauč u kuhinji. Zagledan je u mrak oko sebe. Čini mu se da iz njega migolji stavor velik kao zec i da mu čuje tapkanje nožica po linoleumu. Ne zna kamo da se okrene. Kuća se smanjuje, nijedan prozor se ne može otvoriti. Vikao bi, ali su mu usta puna zemlje. Pune su je oči. Čuje kako se lopata zariva u gomilu sipke zemlje i kako se rasipa u prašini. Liježem pored brata i stiskam mu ruku.
Čujemo majku kako govori.
– Mislite na nešto lijepo, lakše ćete zaspati.
Mislimo na more. Nema ništa ljepše na svijetu od mora. Zrak je slan i miriše borovina.
Vozimo se s ocem u kamionu. Majka ne ide s nama.
– Ionako ne znam plivati.
Razderana sjedala poskakuju i škripe. Vruće je i prašnjavo. Povraćamo u crni najlon.
– Još samo malo, govori otac. Samo još malo.
Slani zrak cvrči. Kreme od kokosa, ružičasti sladoledi. Plavetnilu nema kraja.
Plutamo i zaboravljamo.
Mislite na nešto lijepo, šapuće majka.
Magdalena Blažević, “U kasno ljeto”, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
