Zrak je treperio, pod suncem bliještale žarke boje zmajeva što su lebdjeli nad gradom. Spustio si glavu do moje, ali ti je glas iščeznuo u žamoru i povicima. Prostrujao je pored mog uha kao dašak toplog vjetra, trenutak prije nego što si me kriomice poljubio u kosu. Ni danas ne znam što si mi
rekao. Nisam se usudila okrenuti se za tobom. Stajala sam nepomično i gledala ispred sebe kao da me se ljubavna drama uopće ne tiče, a ipak, krajičkom oka sam kroz gužvu na ulici vidjela da odlaziš i da njezina glava seže do tvog ramena.
Umor mi sklapa oči, a iz mraka još uvijek čujem grebanje. Miševe nisam vidjela, ali sam ipak ispred ulaznih vrata počela ostavljati hranu za mačke. Divlje su i osjećaju da zazirem od njih pa se i ne trude umiljavati. Preko dana ostavljam otvorena vrata, slobodno ulaze unutra i odmaraju se na prostirci na verandi, a pred noć same izlaze napolje.
U sobi je svjetlo tiho i meko. Lampa koju si mi darovao gori cijelu noć.
Plava ptica sred žute staklene šume.
Pogled na selo potpuno me obeshrabrio. Ne znam ni postoji li. Šuma je podivljala, spustila se odozgo u dvorišta i zaposjela ih kao da je vratila davno oteto vlasništvo, ušla je u ruševne kuće, krošnjama probila krovove i umjesto ljudi procvjetala na prozorima.
Naša kuća je ostala cijela. Kažem naša, iako tu više nema nikoga osim mene. Ugledala sam je s ceste, zaustavila auto i sa suvozačevog sjedišta uzela fotoaparat. Izašla sam napolje i osjetila vjetar na mokrim leđima.
Na fotografiji ljeto titra u vrhovima krošanja kao u jagodicama kad dodirnu tvoj zatiljak. Mirisalo je toplo, na kamilicu što se kao korov proširila posvuda.
Stajao si pored mene u tišini, golu kožu nam je zasuo cvjetni prah.
Ljubavi moja! Toliko je toga za vidjeti – cesta iz čijih pukotina izrastaju modre cikorije, bunari zeleni od mahovine, zahrđale česme nad koritima, niske drvene ograde, grmovi ocvalih perunika.
Samo ljudi nema.
Možda ćeš, ako zađeš duboko u selo, naići na starce što su se kao stoljetna stabla ukorijenili na svojoj zemlji, ogrubjeli i podivljali od samoće. Ovdje se odavno upisuje samo broj umrlih.
Preplavio me žal. Taj me osjećaj rijetko napušta, osjećam ga i prema stvarima koje trebaju doći, koje su neizvjesne. Osjetila sam ga i kad sam srela tebe. Pružio si mi ruku i rekao svoje ime.
Znala sam da je to naš početak.
Jurio je prema svom kraju.
– Nekome si ispala iz priče, stare barem stotinu godina, samo da bih te ja našao.
Iz galerije smo izašli na ulicu – iza nas su se gasila svjetla, gorjele su još samo izložene lampe. Tiha ljetna noć u kojoj odjekuju moje potpetice. Hotel je bio blizu, nekoliko ulica dalje, zato smo hodali polako, jedno uz drugo. Govorio si o crnom pustinjskom staklu i arapskim nomadima što su ga stvorili slučajno, paleći noću vatru na pijesku.
Zastajali smo okrenuti jedno prema drugome – lice ti je gorjelo, a ja sam gledala u tvoje zube što se zarivaju u moja bedra.
U liftu si stajao preblizu, mogla sam ti osjetiti dah. Svjetlo iznad nas je zujalo, bacalo nam na lica crne sjene. Iz tvojih se očiju po meni prolijevao med. Uhvatio si me za ruku, privukao je ustima i poljubio vrške prstiju.
Vrata lifta su se otvorila.
Stajao si i gledao kako odlazim niz hodnik, a ja sam se pred vratima sobe okrenula i mahnula ti prije nego što sam ušla. Unutra je bilo hladno, ali nisam ugasila klimu, izula sam se i u haljini legla u krevet. Navukla sam pokrivač preko glave i tada je moje tijelo po prvi puta u postelji potražilo tvoje.
Magdalena Blažević, Sezona berbe, Fraktura, Zagreb, 2023.
