Te godine, četrdeset pete, Nijemci više nisu vladali područjem iznad našeg grada. A da ne govorim o drugim predjelima, ostatku zemlje. Bombarderi su toliko poremetili saobraćaj da su jutarnji vlakovi saobraćali u podne, podnevni u suton, a večernji po noći, pa se ponekad dešavalo da popodnevni vlak stigne tačno u minute po rasporedu, a ustvari bi to bio putnički vlak sa zakašnjenjem od četiri sata.
Prekjučer je saveznički pilot pucao iznad našeg grada na njemačkog lovca i otkinuo mu krilo. Trup je pak izgorio i pao negdje u polje, a krilo, što se odvojilo od trupa, iznjedrilo je šaku vijaka i matica, koje su padale na trg i žene koje su se tu zatekle udarale u glavu. I to krilo letjelo je iznad našeg grada i ko god je mogao pratio je, sve dotad dok krilo, škripeći u pokretu, nije letjelo nad samim trgom, na koji su dotrčali gosti iz oba restorana, a onda se sjenka tog krila kretala trgom da su ljudi i odmah preko njega potrčali i nazad na istu stranu gdje su maloprije stajali jer se to krilo i dalje kretalo poput ogromnog klatna koje je sugrađane odagnalo u suprotnom smjeru od mjesta mogućeg pada a uzgred je još uvijek ispuštalo gromoglasan topot i pjevljiv zvuk (tutnjeći i zviždeći sve glasnije i prodornije). I onda se brzinski okliznulo i palo u dekanski vrt. U roku od pet minuta građani su odnosili ploče i lim s tog krila, pa su već idućeg dana osvanule na krovovima zečijih kaveza i kokošinjaca, a jedan građanin je već tog popodneva od zaplijenjenog lima izrezao komade od kojih je uvečer napravio prekrasne štitnike za noge na motorima. Tako je nestalo, ne samo to krilo nego i sav lim i dijelovi njemačkog aviona koji je pao iza grada na zasniježene ravnice. Pola sata nakon pucnjave odvezao sam se biciklom da to vidim. Putem sam sretao sugrađane koji su na kolicima teglili ono što su opljačkali. Teško se moglo odgonetnuti zašto im to sve treba? Ipak sam se vozio dalje biciklom, htio sam vidjeti uništeni avion, mrzim gramzive ljude, ja to ne bih, nema para, da skupljam i trgam nekakvu gvožđariju, samo smeće! A po snijegu, utabanom stazicom koja je vodila do pocrnjelih ruševima, koračao je moj otac, teglio je nekakav srebrni muzički instrument i smiješio se i tresao onim srebrnim crijevima, nekakvim cjevčicama. Da, bile su to cjevčice iz aviona, cijevi kroz koje je protekao benzin, a ja sam tek navečer shvatio zašto se otac svom plijenu toliko obradovao. Izrezao ih je na jednake komadiće, ispolirao, i onda je pored tih šezdeset blještećih cjevčica stavio svoju patentnu olovku na uvlačenje. Moj otac je mogao da napravi sve na svijetu jer je u penziji od svoje četrdeset osme godine. Bio je mašinovođa i na lokomotivi je bio od svoje dvadesete godine, tako da je višegodišnjim stažom svoje odslužio, ali sugrađani su bolesno zavidjeli kad god bi pomislili na to da otac može poživjeti na ovom svijetu još nekih dvadeset ili trideset. A štaviše, otac je ustajao čak i ranije od onih koji su išli na posao. Posvuda, gdje se moglo, skupljao je šarafe, potkovice, s javnih deponija je dovlačio nepotrebne starudije i dijelove i skladištio ih kod kuće, u šupama i na tavanima, tako da je kod nas sve ličilo na neko skladište starog željeza. I kad se neko odricao starog namještaja, otac bi to sve donosio, iako nas je bilo samo troje u kući, imali smo pedeset stolica, sedam stolova, devet sofa i mnogo ormarića i umivaonika i bokala. Ocu čak ni to nije bilo dovoljno, vozio bi se biciklom po okolini i dalje, preturajući po deponijama i navečer bi se vraćao s ulovom jer se sve moglo za nešto iskoristiti, a iskoristilo se, jer kad je nekome nešto zatrebalo a više se nije izrađivalo, neki dio za auto, drobilicu ili vršilicu, i nije se moglo nabaviti, došao bi kod nas, otac bi se zamislio, išao je po sjećanju na tavan ili u šupu ili pred gomilu starudija u dvorištu, a onda se negdje zarovio i za tren bi izvukao komad nečega što bi zbilja odgovaralo. Zato je moj otac ponekad preuzimao funkciju komandanta sabirnih akcija, pa kada bi vozio sakupljenu željezariju na stanicu, uvijek bi je vozio pored naše kapije i istovario jedan dio nedjeljne zbirke. A komšije mu ipak nisu mogle oprostiti. Vjerovatno zato što je i naš pradjed Lukaš od svoje osamnaeste godine uzimao zlatnik za dnevno rentanje, poslije isto za vrijeme republike, istu sumu samo u krunama. Moj pradjed rođen je hiljadu osamsto tridesete a hiljadu osamsto četrdeset osme godine bio je vojnički bubnjar i tako se borio na Karlovom mostu, gdje su studenti na vojnike bacali kaldrmske kocke i pogodili pradjeda u koljeno, osakativši ga do kraja života. Otad je ubirao rentu, za dnevnicu jedan zlatnik za koji je svakodnevno kupovao flašu ruma i dva paklića duhana, i umjesto da serbes sjedi kod kuće, puši i pije, lunjao je ulicama i drumovima, ali najviše tamo gdje su ljudi crnčili, i tamo se rugao trudbenicima i pio taj rum i pušio je taj duhan, i tako su svake godine pradjeda Lukaša ponegdje pretukli, pa ga je djed kolicima dovozio kući. Ali pradjed bi opet oživio, i ponovo je opet ispitivao ko je u boljoj poziciji, pa bi ga ponovo na mrtvo ime isprebijali. Kad je pala Austrija, pala je i pradjedova renta, ona koju je ubirao sedamdeset godina. Penzija za vrijeme nove republike mu je razbila flašu ruma i one pakliće duhana. Ipak su pradjeda Lukaša svake godine do besvijesti prebijali jer je dalje izazivao s onih sedamdeset godina u kojima je svakodnevno kupovao rum i duhan. Tek hiljadu devetsto trideset pete pradjed se hvalisao pred kamenorescima kojima su upravo zatvorili kamenolom da su ga toliko pretukli da je umro. Doktor je govorio da je mogao lijepo poživjeti još dobrih dvadesetak godina. Zato niti jedna druga porodica nije bila na meti u cijelom gradu. Moj djed, da jabuka ne padne daleko od pradjeda Lukaša, bio je hipnotizer, nastupao je u malim cirkusima, i vascijeli grad u njegovom hipnotizerstvu nije vidio ništa drugo do nastojanje da u životu prođe što jeftinije. Ali kad su Nijemci u martu prešli naše granice kako bi okupirali čitavu zemlju i prodirali prema Pragu, na tom putu im se suprotstavio jedino djed, jedino je naš djed kao hipnotizer snagom misli krenuo na Nijemce. I tako je djed koračao cestom gledajući na prvi tenk koji je predvodio motoriziranu vojsku. Na tenku je do pasa izvirivao iz kupole njemački vojnik, na glavi je imao crnu beretku s mrtvačkom lobanjom i prekriženim kostima, a moj djed je i dalje išao direktno na taj tenk s raširenim rukama i očima šaljući Nijemcima misao da se okrenu i idu nazad… i zaista, onaj prvi tenk se zaustavio, zaustavila se i čitava vojska, djed je prstima dotaknuo onaj tenk i stalno je slao jednu te istu misao… okrenite se se i idite nazad, okrenite se se i idite nazad, okrenite se… i onda je poručnik zastavicom dao znak i tenk je krenuo a djed se ni pomakao nije i tenk ga je pregazio, otkinuo mu glavu, i vojsci velikog Rajha više ništa nije stajalo na putu. Tata je kasnije išao da traži djedovu glavu. Onaj prvi tenk je ostao stajati ispred Praga, čekajući dizalicu, djedova glava je bila zaglavljena između gusjenica i blokirala je pojaseve, da je tata uspio izmamiti dozvolu da oslobode djedovu glavu koju bi htio zajedno s tijelom sahraniti, kako i dolikuje kršćaninu. Od tada su se u našem kraju ljudi neprestano nagađali. Neki su uzvikivali da je naš djed bio čisti luđak, drugi opet, da i nije baš tako, jer da su svi s puškom u ruci stali ispred Nijemaca kao naš djed, ko zna kako bi Nijemci prošli.
Bohumil Hrabal, “Strogo praćeni vlakovi”, s češkog preveo Hasan Zahirović, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
