Slučaj vlastite pogibelji – odlomak
1.
KREONT S ALIEXPRESSA
Bila sam kul profa, vani polupijana razmjenjivala zavjereničke poglede sa svojim srednjoškolcima. Neki su od mene žicali cigarete. A moje je pušenje generacijski isključiv prizor. Nisam pušila pred suprugom, svojtom i svojim roditeljima. Neću ni pred svojom eventualno budućom djecom. Jednog dana.
Jednog dana.
Jednog dana kad mi pukne film, pa saspem svima sve u facu. Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke, jer valjda nitko normalan ne prođe kroz slom ovog kalibra a da ne potraži neki smisao. Nakon svega si jača, ili pametnija, recimo. Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda i slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi.
Mlada kul profa. Dovoljno kul da kažem cool ili backstage na nastavi, dovoljno profa da to učinim samo jednom u 45 minuta. Jer kul mlada profa mora biti na oprezu. Tad sam bila točno ta, uloga po mjeri glumice. Sve svoje odluke, sve bitne, donijela sam iz jedinog razloga da si slučajno ne zakompliciram život. Ništa rizik, ništa vizija, samo drž’ se onoga što imaš, kmetski. Tako sam odgojena: mi slabi, mi iz malog sela, moraš biti dobra sa svima, ne talasaj, ne buni se, moraju te svi voljeti. Meni je život bio neprekidna borba sa strahom od mogućnosti tuđe mržnje i trud da se pritom zadrži bezbrižna vesela faca.
A u meni se smjenjuju plima i oseka. Prvo se silno želim svidjeti svima. Znači, doslovno teško prihvaćam da me tamo neki bradati pustinjski idioti mrze jer se ne pokrivam i nisam muslimanka, ja bih se doslovno i takvima barem malo sviđala. A čim osjetim da je po mom i da sam svima dobra, momentalno krene oseka. Krene čežnja za bijegom jer mi se sere od ekipe kojoj sam se toliko željela svidjeti. I nemam pojma što je od toga moje pravo lice. Nemam pojma gdje završava prava ja, a počinje ona koju sam izgradila da me ljudi vole. Samo znam da se, kad je plima, trošim na vlastitu ljupkost. Kad krene oseka, misli mi počinju formulacijom “e, al kad jednog dana”.
Ali u ovome sada nema ničega konačnog, ničeg trijumfalnog. Jer, obožavala sam svoj posao. Zato što su mi dali da ga radim, prije svega dramsku, gutala sam i trpjela sve i bila jebeno klupko diplomacije. Ja ću se svima u zbornici sviđati, pa će me pustiti na miru. A, evo ipak pouke, pa bila mi je pred nosom: te dvije stvari iz nekog razloga ne idu skupa – sviđati se svima i raditi ono što voliš.
Znači, prije nego su me svi zamrzili, skoro svi su me voljeli jer sam im se unijela u glave. Moja je duhovna životinja mops željan ljubavi. Mrzila me možda samo vjeroučiteljica Božena. Oće to, kad ženu izguraš iz dramske koju je ona osnovala. Ja sam tada, kul mlada profa, mislila da me to što me mrzi baš vjeroučiteljica čini neznam kakvom frajericom.
Bile smo si Božena i ja u početku dobre, ona se zaposlila pa godina prije mene, pa zatrudnjela. Kad se vratila, trebala je nekog da joj uskoči jev doma beba pvace kad je mama na dvamskoj. Napravile smo jednu baš jako dobru Božićnu predstavu, ali ona je pilila uvijek na svoju stranu. Možeš me uvjeravati da nisi isključiva glede predložaka s religijskim podtekstom, ali nemoj mi prodavat te novikulkatolici fore i neznamkakvi katolički literarni hitovi za koje nitko živ ne bi čuo da se ne identificiraju upravo kao vjerski. Kao ono, Laudato je RTL, ali dublje i zdravije. Jedna polusvađa bila je dovoljna za razlaz i mislim da ne pretjerujem kad velim da sam kraljevski to odigrala. Otišla Ravnateljici, rekla da ne želim biti smetalo, dramska je u svemu najvažnija, ja sam zadnja došla, red je da prva odem. Ona veli “dobro”, malo suzdržano, ali eto, tako je kako je. Tjedan poslije, eto Ravnateljice s mužem i veselim društvom gradske sredovječne kreme na degustaciji kod moga dragog. Cvrcnula se i rascvrkutala, pita ona mene još jednom za dramsku. Ja se trgam ko bijesna zvijer, neću reć, neću nikad reći, nisam izdajica. Ona stišće sve glasnije, ja konačno uzdahnem i velim, ma… ajde… al’ nek ostane među nama. Natačem joj i pričam kako sam s Boženom ušla u diskusiju:
gle, na državnoj smotri naša škola nikad nije bila s igrokazom, nikad! A klinci rade dobro, ti, Božena, radiš dobro, ja, nadam se, isto pridonosim, ali tekstovi koje radimo ne prolaze tam, kužiš. Možda u žiriju sjede, kajaznam, zadrti ateisti, leftardi, nemam pojma, ali ne prolazi i možemo se frigat. Kultura otkazivanja. Ajmo za ove klince samo jednom probati nešto drugo. Super Sara Zamuda i Divni Danko Varga su skoro maturanti, to nam je zadnja šansa. I tu smo se razišle Božena i ja. Nemam pojma, bilo je jako neugodno…
Spustim pogled pred Ravnateljicom, zašutim, kao, da mi ne zadrhti glas, smognem snage, pa još kažem da ću se naljutiti ako to itko sazna, samo sam htjela da se zna da nisam lijena, da Boženu i dalje volim i cijenim… Ha? Jesam kraljica or what?
Dva dana poslije, vjeroučiteljica Božena dobiva poziciju satničara uz dodatni honorar, a ja preuzimam dramsku. Što je njoj Ravnateljica rekla, pojma nemam, ali Božena meni otad ni bok bok.
Još sam trebala zbornicu pridobiti na svoju stranu. Par dana poslije ukazala se prilika kad smo u prostoriji bile samo Ravnateljica, ja i, ajmo reć, najkomunikativnija od svih, Povijest. Velim Ravnateljici, šatro da nitko ne čuje, da ću radije raspustiti grupu nego da se kolegica ljuti na mene. A Ravnateljica meni: Božena je sama rekla da odlazi s dramske. Malo se budemo rotirali po tim funkcijama – i migne. Mig mi svečano obznanjuje: A onda nas ti lansiraš na državnu smotru i tu je kraj rotacije.
U tom trenutku imam sve u školi na svojoj strani osim Božene, ali mislim si: hoćeš ispeći omlet? Slomi to jedno jaje.
Osim toga, realno, pa tko je tu profa hrvatskog? Da, Božena je znala delati, s trupom sa svog faksa čak je uzela neku nagradu u Poljskoj. Znala je klince oblikovati. Ali ja sam dvije godine bila u dramskom studiju kod Sutare u KNAPu. Halo. To je ipak nekaj drugo, Božena moja draga, stvari koje smo mi tam radili bile su zbilja vrh i sami rub.
Ovo sad… sve ispada kao da pljujem sama po sebi. Jer, dade se to i drukčije ispričati. Recimo, predana mlada profa imala je petlje tjerati klince preko granice. Samo je pošlo po zlu, što možda baš i nije njezina krivnja, jel tak. Zašto onda radije pričam isključivo o sebičnim motivima? Naravno, jer često kritiziram sebe da preduhitrim druge, tako mi je lakše. Ali, važnije i luđe, jer me čini slobodnijom. Jer možda zgrabim kontrolu nad narativom, kad se već koleba između “kako ovaj sustav melje dobrog čovjeka” i “sustav je sranje jer ništarije poput mene divljaju tamo”.
Kad smo već kod toga, čini mi se da je tak bilo s Nenom.
Svi su se žurili pričati o njegovoj smrti, samo da netko drugi ne preuzme kontrolu nad pričom.
Kristian Novak, “Slučaj vlastite pogibelji”, Buybook, 2026.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
