Moderni Prometej na Bliskom istoku
(Ahmed Sadavi: Frankenštajn u Bagdadu, s arapskog preveo Nedim Ćatović, Buybook, Sarajevo, 2020.)
Victor Frankenstein je iz zasebnih dijelova sastavio svoje Stvorenje, postepeno zašivajući komad za komad, naposljetku kreirajući funkcionalnu cjelinu. Lik o kojem piše Ahmed Sadavi, staretinar Hadi, je na isti način sastavio Bezimenog. Osvrćući se na strukturu romana Frankenštajn u Bagdadu, moguće je uočiti da je roman uvezan, odnosno „zašiven“ na isti način – zasebni komadi djeluju kao jedan organizam. Međutim, prije daljeg govora o strukturi, vrijedilo bi se najprije posvetiti „Frankenštajnu u prostoriji“.
Frankenštajn ili moderni Prometej, djelo autorice Mary Shelley, je svjetski poznato. Čak i oni koji nisu čitali o Frankenštajnu, zahvaljujući raznim ekranizacijama i popularnoj kulturi, znaju za postojanje tog čudovišta (pogrešno nazivanje Stvorenja imenom njegovog stvoritelja je posebna problematika).
Veza tog gotskog romana sa Sadavijevim je eksplicitna – pritom ne govorim o naslovu. Sadavi već na samom početku romana odaje svojevrsnu počast Shelley citirajući njenog Frankenštajna: Ne tražim da me poštediš. Saslušaj me, a onda, ako možeš i ako želiš, uništi ono što su tvoje ruke stvorile.
Postojanje lika koji je sastavljen od zašivenih dijelova tijela mnogobrojnih ljudi/žrtava, a koji oživi i počne voditi vlastiti uvrnuti život je još jedna direktna poveznica.
Također, Sadavijev Frankenštajn nijednom u romanu nije imenovan. Poznat je samo kao Bezimeni, ali i kao Onaj Koji Nema Ime. Isti je slučaj i sa originalnim Frankenštajnom.
Sve navedeno upućuje na to da je riječ o još jednom gotskom romanu, nadnaravne, horor prirode. Međutim, Frankenštajn u Bagdadu seže mnogo dalje, te se bavi temama čija važnost nikada ne slabi.
(Geo)politički besmisao
Radnja romana je smještena u Bagdadu, a taj podatak čitatelji/ce dobijaju već iz naslova. Pa ipak, sama lokacija nije bitna koliko je bitno stanje u kojem tu lokaciju zatičemo.
Naime, Bagdad je pod američkom okupacijom, bombardiranja su svakodnevna, ulice su prekrivene krhotinama, građevine se ruše, a komadi ljudskih tijela leže razbacani uokolo.
Malo je reći da je politička situacija zamršena: …mjesto (se) pretvorilo u poprište zabrinjavajućeg i nestabilnog sukoba triju strana. S jedne strane, iračke sigurnosne snage i američka vojska, s druge i treće sunitske i šiitske milicije.
Minirana vozila, teroristički napadi i samoubice opasane eksplozivima dodatno kompliciraju novu realnost, guraju Bagdad ka građanskom ratu, a njegovi stanovnici su svjesni da im život može prestati u bilo kojem trenutku – dovoljno je da se nađu u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.
Iako razdor postaje sve veći, a žrtve mnogobrojnije, vlast iznova pronalazi način da sebe nezasluženo pohvali, te istovremeno pokušava umanjiti ozbiljnost situacije. Tako ističu da su osujetili planove al-Kaide, te je u jednom danu došlo do „samo“ 15 eksplozija (iako ih je zapravo bilo 16), a kada se oko hiljadu ljudi utopi ili biva pregaženo bježeći od samoubice na Mostu nacija, glasnogovornik izjavljuje da bi stradale hiljade da se samoubica uspio raznijeti. Spominjanjem više hiljada je automatski obezvrijedio onu jednu hiljadu već postojećih žrtava.
Iako se besmisao (geo)političkih previranja provlači kroz cijeli roman, tekst nije prezasićen time. Sadavi je, uvođenjem nadnaravnih elemenata, napravio skladan balans između horora i ratnog pisma, između Frankenštajna i Bagdada.
Simbioza natprirodnog i religijskog
Staretinar Hadi, čistač ulica, vremenom sakuplja dijelove ljudskih tijela, donosi ih u svoje dvorište, te zašiva jedno za drugo nastojeći sastaviti jednu kompletiranu osobu, odnosno leš. Njegov prvobitni cilj je bio odnijeti sastavljeni leš u Institut za forenziku kako bi vlada priznala zašivene dijelove tijela kao ljude i omogućila im propisne sahrane: Taj leš je ležao na ulici i htjeli su ga pokupiti sa smećem… Pa to je ipak ljudsko biće, ljudi moji… čovjek. Odnos vlasti prema ostacima žrtava dosta govori o njihovom gledanju na stanovnike grada, žive i mrtve, ali i na cjelokupnu situaciju.
Hadijev uzvišeni hobi prestaje biti prizor sa časa anatomije, a postaje natprirodni horor kada duh tragično stradalog čuvara hotela opsjedne sastavljeni leš udišući novi život u njega.
Natprirodno se iščitava i u trenucima kada se starici Eliši Umm Danijel obraća sveti Juraj sa slike na zidu. Bitno je naglasiti da su staru Elišu zvali luđakinjom. Moguće je da je starica umišljala obraćanje sv. Juraja, ali to ne mijenja činjenicu da je sv. Juraj sa slike, u tim prizorima zaista jedan od likova romana. Posebno je zanimljiv izbor baš ovog sveca. Naime, Priča o velikomučeniku svetom Juraju Pobjedniku kaže da je njegovo tijelo mrvljeno na kotaču do najmanjih komadića, ali je Isus Krist sakupio te komadiće i oživio ga.
Dakle, u Elišinom domu već vlada simbioza natprirodnog i religijskog. Međutim, religijski slojevi se doslovno otkrivaju i u Hadijevom domu. Na zidu je bio malterom pričvršćen karton na kojem je ispisana Ajetul-Kursi. Nakon što je karton spao, iza njega se otkrila gipsana Marija, a nakon što su siledžije razbile statuu Djevice, iza nje se pojavila drvena jevrejska ikona. Ovakvim prikazom se daje površinski uvid u historiju Bagdada, otkriva se demografski aspekt, ali se govori i o suživotu različitih religija.
Sadavi ipak ne ide u krajnost, te ne dopušta religijskom da prevlada, kao što nije dopustio ni ratnom. Brže-bolje, on vraća fokus na glavnu atrakciju – na hodajućeg mrtvaca.
Šivanje, topljenje, truhljenje, šivanje
Sadavijev Frankenštajn, odnosno Bezimeni, je sastavljen od dijelova tijela žrtava stradalih u besmislenim sukobima političke prirode, time postavši spoj žrtava u potrazi za osvetom. Svaki put kada osveti žrtvu, dio tijela koji je pripadao toj žrtvi otpadne. Ukoliko ne uspije osvetiti neku žrtvu, dio tijela koji je pripadao toj žrtvi počne da se topi, te naposljetku struhne.
Bezimeni je živopisno prikazan kao izuzetno ružno stvorenje, prekriveno šavovima. O njegovom tijelu se govori izričito kao o mesu, spominje se jak, zagnojen miris smrti, mjeri se proces truhljenja: Obrisao sam oči i osjetio da je desno postalo gnjecavo poput tijesta. Polako sam ga povukao i ostalo mi je u ruci. Ispalo je čitavo, kao crna gomilica, pa sam ga bacio na stranu. (…) osjetio sam da je to kraj, da će se (lijevo oko) istopiti na mom licu, poput nadošlog tijesta.
Ovakav groteskni naturalizam će osjetljivijim čitateljima biti ljigav, odvratan, odbojan. Međutim, to je samo istina, realni prikaz stvarnog stanja. Nevini ljudi stradaju; njihova tijela bivaju unakažena na najgore moguće načine, ostavljena su da truhnu, da se raspadaju, a na koncu su pokupljena kao obično smeće, bez ikakvog dostojanstva i sahrane. Zar se tako treba odnositi prema ljudskim bićima? Je li to način na koji čovječanstvo treba da funkcioniše? Sadavi kroz detalje, koji se isprva čine nevažnim, skreće pažnju na mnogo kompleksniju problematiku.
Da se vratim na šivanje, odnosno zašivanje teksta u jednu cjelinu. Roman je sastavljen iz devetnaest poglavlja i uvoda, odnosno Konačnog izvještaja. Svako poglavlje je podijeljeno na nekolicinu manjih dijelova. Radnja ne teče jednolinijski, od početka do kraja; ona „skače“ od lika do lika. Naprimjer, eksplozija se dogodi jednom, ali se taj trenutak ponavlja više puta, a čitatelji/ce svaki put posmatraju novog lika – gdje je bio u datom momentu, šta je radio, kako je reagovao. U suštini, to sve nije teško upratiti, ali brzo može postati zamorno ili čak dosadno.
Roman uvodi mnogo likova, od kojih su neki spomenuti samo usputno. Iako se glavni likovi jasno izdvoje tokom čitanja, stalno spominjanje novih imena može opteretiti čitatelje. Pa ipak, zanimljivo je primijetiti da svaki, pa čak i najmanje bitan lik biva imenovan, a Frankenštajn ostaje Bezimeni. Autor, dakle, otvara prostor i diskusiji o identitetu.
Ahmed Sadavi je 2014. godine za knjigu Frankenštajn u Bagdadu osvojio Međunarodnu nagradu za arapsku prozu, a ušao je i u uži izbor za Man Booker International. To je roman koji se bavi politikom, žrtvama, osvetom, moralom, ali kroz prizmu horora. Potreban je jak želudac prilikom čitanja pojedinih dijelova, ali treba imati na umu da se u romanu nalazi dosta ironije, sarkazma i humora, što probavljanje romana čini lakšim.
Uprkos sporadičnim manama, zanimljivo je upoznati još jednu, savremeniju, varijaciju gotskog klasika o hodajućem lešu.
Druga nagrada na Bookstanovoj radionici kritike, Bookstan 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook