Ilićevo kontra, bas, pas i rasadnik PTSP-a
(Saša Ilić, Pas i kontrabas, Novi Sad: Orfelin, 2019.)
Da se nije digla buka oko bojkota 66. NIN-ove nagrade za najbolji roman godine, vrlo vjerojatno treći roman Saše Ilića Pas i kontrabas ne bi dobio zasluženu pažnju i medijski prostor. Treće romaneskno Ilićevo čedo objavljeno je nakon skoro deset godina pauze od njegovog prethodnog romana Pad Kolumbije (2010). Nažalost, da se malo više polemisalo o samoj knjizi, autorovim poetičkim rješenjima i temama koje roman aktualizira propitivajući ih, možda bi rasprava i argumentacija bila korisnija i ugodnija na svim stranama. Svakako je jasno ako sudimo po ovoj polemici „bojkota“ da politički etnocentrizam ima svoje podanike među književnom elitom kao produženom rukom jednog hegemonijskog sistema, odnosno sistema jednog zatvorenog i istraumatiziranog društva te njegovog odnosa prema pojedincu i vice versa što zapravo Ilićev roman obrađuje i o čemu je važno da se piše te govori.
Psi laju, kontrabas se još čuje
Većinski dio Ilićevog roman Pas i kontrabas smješten je u psihijatrijskoj bolnici u Kovinu koju je autor obilno istražio što potvrđuje strategija dokumentarizma i fikcije u ovom tekstu pa je njegov izraz čak donekle i kiševski. Ustanova u Kovinu je između ostalog u svojoj dugoj povijesti prošla put od austrougarske kasarne do ustanove koja bi trebala pomagati ratnim vojnim veteranima kakav je i sam protagonista Filip Isaković koji tamo pristiže u martu 2016. On, Filip, džezista, svirač kontrabasa koji je njegova identitarna oznaka i komponenta, prestaje svirati kontrabas, instrument koji odjednom ne osjeća pod rukom. Takav muzičar u krizi svog identiteta te u potrazi za izlječenjem kroz koje je neophodno suočiti se sa svojim ličnim traumama, ali i s onim izvan tog privatnog domena, koje su šire, socijalne, traume svih nas koji živimo na ovom tlu, rasadniku PTSP-a. Premda se naracija odvija u prvom licu kroz Filipov glas, Saša Ilić često mijenja fokalizacijske pozicije što može ići nauštrb povjerenja u pripovjedača, ali svakako da je roman u pravom smislu naratološki bogat raznim pripovjednim tokovima i čestim retrospekcijskim plovidbama. Jedan od likova koji na sebe preuzima takav bitan pripovjedni tok te lik na kojem leži dobar dio filozofske postavke knjige jeste dr Marko Julius, beskrajno simpatični starac, psihijatar koji u jednom trenutku svog života završava s druge strane linije koju dijeli liječnička kuta. Dr Julius jeste reinkarnacija velikoga italijanskog (anti)psihijatra Franca Basaglie čija se misao odražava kroz iskaz koji je ujedno i polje djelovanja te angažman koji ovaj roman želi ostaviti: “I ja vam tvrdim da ovaj čovek ne može da bude izlečen, ne, sve dok društvo koje ga je delegiralo da sve to uradi za njega ne prihvati svoj deo uloge u tom pozorištu. On je samo umrtvljen lekovima, iza te maske je tempirana bomba, samo čeka kada će eksplodirati.” Po svemu ovome već navedenom jasno nam je da roman Pas i kontrabas apsolutno ne uvodi u književnost pisanu na našim jezicima neki vid noviteta u tematskom smislu, makar po svome opredjeljenju jer izgleda da će još mnogi pisati i motivaciju za to pronalaziti u suočavanju sa silnim (zlo)djelima, kojima nažalost, naše podneblje vrvi. Iako autor hoda utabanim putem kada je u pitanju tematski okvir, mora mu se odati priznanje na stilističkom nivou bogatih registara uklopljenih u rečenice koje ni u jednom trenutku ne umaraju čitatelja, naprotiv pozivaju ga na interakciju, ali jednako tako treba pohvalit autorovu hrabrost da na orginalan način formalno poveže i uskladi veliki broj motiva od kojih su mnogi bolne tačke u mnogim javnim i privatnim diskursima država bivše Jugoslavije, te iste Jugoslavije koja je u romanu predstavljena kao ideja Slobode.
Rasute države i cjelovite sudbine
Sam svijet džez muzike, Filipov raspali F-kvartet koji je zrcalna igra raspalih međuljudskih odnosa i sadašnjost koja je blokirana prošlošću na ratnoj mornarici su onaj osnovni ritam koji roman nosi u svojoj građi, ali baš kao i u džezu, varijacije i bezbrojne interpretacije su ono što čini bogatim ovaj roman. Takve interpretacije su veoma odvažne te uspješno izvedene poput prikaza groteskne figure Lady M. (pandan Mirjane Marković, Lady Macbeth, supruge Slobodana Miloševića) ili opisa masakra na Korićanskim stijenama kada mrtvi dolaze po naplatu, a negdje i svinje proždiru raspala tijela po vojnim linijama i poljima. Jasna je autorova namjera da raskrinka lobije farmaceutskih kompanija koje prave paktove s vladama „država u razvitku“, ogrčući na sebe ovčju kožu s mirisom tople majke Europe koja je ispod zapravo maćehinski vuk. Ipak, u postupku kritikujući Ilić ne demonizira dodatno svoje likove, osim onih koji su zapravo sami sebe demonizirali svojim djelima te napose ulogom u romanu. Lik dr Larise Sibinović je isto tako lik koji nosi masku ambiciozne, ali prije svega umorne žene. Veoma je jasan stav da elektrošok terapija i medikamenti od kojih se zaboravlja neće riješiti pitanje starih trauma, nego vjerojatno dovesti do novih. Zaborav nije spas, upravo obrnuto, samo nas sjećanje i suočavanje može spasiti od mogućih sljedećih trauma i post-trauma.
Pas i kontrabas je roman iznimno bogat intertekstualnim vezama i referencama, bilo da se one odnose na „visoku kulturu i umjetnost“, od Dante Alighierija i Božanstvene komedije pa sve do Šabana Bajramovića i Josipe Lisac. To svakako neće opteretiti čitatelja/icu, nego doprinijeti užitku u čitanju budući da su to kreativno i duhovito uklopljene poveznice. Svakako treba reći da ovaj Ilićev nagrađeni roman ima svojevrsni „sretan kraj“, cilj je uvijek sloboda – libertad, sredstvo je samo jedno – revolucija. Filip Isaković ipak na kraju zasvira svoj kontrabas negdje u Genovi, zatočenici psihijatrijske ustanove u Kovinu prave revoluciju i iskazuju otpor licemjernim institucijama. Makar to bila samo satisfakcija ponuđena u knjizi u vidu pojedinaca koji nadvladavaju represiju sistema i sistematsko izrabljivanje, treba uzeti u obzir da revolucija ipak jede svoju djecu.
Nakon što se jedna velika država raspala, formirale su se one manje. U tom rasparčavanju se rasulo mnogo ljudskih sudbina baš kao i države, ali te sudbine teže ponovno biti cjelovite. Jedna od tih sudbina je ona književnog lika, protagoniste romana Pas i kontrabas. Po riječima dr Juliusa „svaka trauma je proizvod neke socijalne aktivnosti jer ima onih malih događaja koji nas oštete za ceo život“. Pas i kontrabas je zasigurno knjiga koju se isplati pročitati, autoru možemo zamjeriti neke stvari tehničke prirode poput nekad naglih fokalizacijskih smjena, ovisno pak o našemu čitalačkom senzibilitetu, ali neprikosnoveno je to da iz romana možemo saznati dosta toga i nadati se u neko bolje sutra gdje će biti manje pasje tuge, a više veselih zvukova kontrabasa.
Prva nagrada na Bookstanovoj radionici kritike, Bookstan 2020.
Knjigu možete kupiti na: Orfelin
