Baka iz kola obloženih snopljem izvuče klas debeo i žut kao palac moga
pokojnog djeda: trlja ga među dlanovima, škilji u blistava zrna pšenice i
na kraju kaže: “Ko zlato.” Ja sam uzeo s poda malo šuškave slame,
grickam je, nestrpljivo čekam kad ćemo doći na red: oči su mi od
iščekivanja stalno u pokretu. Iako sam maloprije odvježbao sve svoje
vježbe, ne osjećam se nimalo umornim; pipam mišiće na prsima,
rukama, nogama: nikad mi nisu bili tvrđi. Onda nam Joja iz Letinca da
rukom znak, pa sam tjerajući za sobom volove dovezao kola sa snopljem
pored njegove vršalice uglavljene s četiri gume u ćelavo gumno; takvu
snagu u sebi osjećam otkad pijem one proteine i vježbam da mi se čini
kako bih sam ta puna kola mogao rukama za sobom povući: jak sam.
Nikad nisam bio jači. U nekoliko pokreta korbačem volove s jarmom
odvojio sam od kola i zavezao desetak metara dalje za krošnjato drvo
okruženo tamnim krugom hladovine. Otac se već popeo na platformu
vršalice, majka s dugačkim drvenim rogljama čeka gore na kolima, baka
koja se oporavila počne postavljati platnene vreće na limene cijevi
odakle će curiti zrnje, a ja ću odbacivati slamu; baka još ispod vršalice
razastre bijelu plahtu u koju će padati pljeva; to ćemo nakon vršidbe
odnijeti kokošima: neka prebiru po njoj zrnje. Joja sad puno energičnije
pokaže rukom masnom od strojnog ulja, jer je upravo prstom nešto
podmazivao, da započnemo: on je golem, ruke su mu poput vesala.
Majka dobaci prvi snop, a otac nožićem nalik na tanki polumjesec zareže
slamnato uže kojim je zavezan snop, pa ga počne širiti, rastresati u
gladnu utrobu vršalice. Ona puno jače zabubnja, zgusne buku, a parni
stroj “Aran”, s kojim je povezana dugačkim crnim talasajućim remenom,
još jače zaklepeće šireći oko sebe opori vonj nafte. Otac ponavlja iste
pokrete: svi ponavljamo iste pokrete kao da smo dio te vršalice, svih tih
zupčanika i poluga tog unutarnjeg mehanizma koji stalno izmišlja nove
zvukove; pričekao sam da vršalica iz ralja izbljuje malo veću hrpu slame,
onda je nosim na mjesto odakle ćemo je kad završimo utovarivati u
kola. Nakon nekog vremena vreće su se do vrha napunile, pa hitam baki
u pomoć da ih zaveže, položi na zemlju, zamijeni novima. Joja kaže i
ubrza govor: “Brzo do slame, nakupilo ti se.” Skočio sam, zgrabio vile i
poguren pod teretom odnio na njima svu tu slamu: Joja se smije i vikne
prema mome ocu: “Bogami, dogodine će te mali moći istući!”
Otac se pravi da to nije čuo: čas je pognut, čas uspravan: hrani vršalicu
novim snopljem, promatra me, pa se trudim zahvaćati u vile što više
slame; njegov pogled me ubrzava; do vršalice je došla i sestra, majka joj
glasno govori da se odmah vrati kući jer može doći lisica i potamaniti
nam kokoši. Sestra je prišla skroz blizu vršalice, a otac viče odozgo i
pljuje prašinu koja mu se zalijepila za jezik: “Ajde kući, remen će te
zavatit!” Ona najprije otrese sa sebe naše ljutite poglede, a kad joj baka
zaprijeti šibom, odlazi kući; ide patkasto s noge na nogu kao da će se
svaki čas predomisliti. Majka je ocu dobacila zadnji snop, sišla s praznih
kola i rekla: “Idem ja sad do kuće ručak stavit.” Otac kaže: “Daj onda
donesi koje pivo iz frižidera.” Siđe pa nas dvojica – on upravlja rudom, ja
otraga upirem – odgurujemo prazna kola pored narasle gomile slame.
Joja već daje znak rukom da se uz vršalicu dovezu nova kola sa
snopljem: baka je izvukla plahtu s pljevom, još jednom pograbila ispod
vršalice. Onda sam pomogao ocu odnijeti vreće zrnja do vage, teglio
sam ih na leđima kao da su perca. Joja vadi utege; željezni kljun vage
stalno se pomiče gore-dolje; ja i otac ništa ne govorimo, odnosimo
vreće skladno između sebe do naših kola. Kasnije sjedimo pored volova i
čekamo da dođe majka pa ćemo polako početi utovarivati slamu. Otac
čisti pljevu iz uha, ja gledam iznad glave u krošnju drveta u kojoj cvrkuću
ptice, ali zbog buke se slabo čuju; trebalo bi se možda uzverati na vrh
drveta, vidjeti da li majka dolazi; vršalica tutnji: različiti zvukovi se po
njoj stalno iznova kotrljaju. Do nas je došla i umorna baka, skinula je
maramu s glave, otrusila pljeve s rukava i ponovno zavezala maramu.
Uto se iza vršalice iznenada pojavi i majka. Kad je iz košare izvukla dvije
oznojene flaše piva, tri čaše i otvarač, otac joj hrapavim glasom kaže: “A
di je njemu piva?” Majka ga pogleda i kaže: “Tebi jedna, a nas troje
ćemo podelit ovu jednu.” On joj istim, mirnim i hrapavim glasom kaže:
“Sad se lipo vrati i donesi njemu jedno cilo pivo.” Majci se smješkaju oči;
spušta košaru kod nogu i nestaje kroz zavjesu od pljeve.
(iz romana “Sjećanje šume”)
