Argentina
Borovi pa nebo. U zraku života kao da je početak svijeta. Iza spuštenog prozora podivljalo ljeto. Cvrčci bez kraja. Trava visoka do puta.
Ovo preko mosta.
Eto ga.
Još je kratko do onog spomenika.
Auto oprezno između neravnina uz okuke kroz šumu. Na displeju ime numere. Iz zvučnika muški glas uvjerljivo što sam ga čuvao za sve moje ljubavi za sve one žive za sve one mrtve oo oooo.
E eno.
Ispod crne ploče s četrdesetak imena ispisanih ćirilicom ispod datuma iz ljeta devedeset druge plastičnog cvijeća i trobojnih malih zastava. Drveni stolovi s klupama s druge strane pouskog puta. Sjene borova kratke. Dolje ispod drveća i nezaustavljivog rastinja glasan brz potok ka istoku. Na zaslonu u lijevom gornjem uglu pored pravokutnog trougla od linija s hipotenuzom na gornjoj strani veliko e pa poruke sa slikama sporo skoro nikako. Sunce nad planinama u daljini na jugu. Ka istoku plavo nebo. Sa zapada raspršen slab oblak ka sjeverozapadu. Auto dalje ispod oštre strane s lijeva lagano uzbrdo do bijelog spomenika. Dvadesetak imena i datum od prije četvrt vijeka. Bijela zastava sa šest cvjetova nad natkrivenim mjestom za sjedenje do spomenika. Auto s biciklima na krovu uz krivinu do kuća. Nikog.
E eno skretanja.
Žuta tabla okrenuta u planinu sa zlom i vrhom u imenu a druga na kojoj veliko ž pa mala e pa p pa a pokazuje dalje desno nizbrdo. Plavi bicikl skinut s desnog nosača spušten u visoku travu do puta a bijeli s crvenim i crnim slovima i pozivima na hrabrost i avanturu pored brojeva o promjeru kotača i ponekog podatka o sastavu legure opremljen bocom prolazi provjeru pritiska. Sunce jako i blizu. Planina pod borovima lijevo u visoko uz asfaltiranu užu cestu na kojoj bijelom bojom ispisano luka i nacrtana strelica a desno duboko dolina s ogromnim liticama nad kojima druge planine. Zeleno dolje a gore svijetlo plavo. Pola sata do podneva.
Dvojica uzbrdo. Omanja kuća zatvorena desno a druga niže lijevo. Ptica bučno s drveta negdje. Ljubičastog cvijeća u travi do asfalta.
Šta to kaže?
Tvrdi da je to taj put za Luku pa malo prije da treba lijevo.
Kolko?
Puno. Pedeset šest.
Uuuu.
Valjda je dosta nizbrdice.
Kolko?
Ne kaže. Sad smo skoro na devetsto.
Na kolko moramo?
Da si živ i zdrav na hiljadu i po pa na niže.
Uuuu. Sreća da ne puca putem makar.
Sad zasad ne puca.
Dobra cesta.
Šuma original. Ne može ljepše. Čovjeka ni za lijeka.
Oni dvotočkaše u hlad nad putem. Muhe odsvakud. Žuto bijelo plavkasto crvenkasto cvijeće u prerasloj travi. Dolje kilometrima desno ispod plavetnila planine s druge strane klanca.
Dosta mala kolikogod jaka rijeka ovoliki klanac da izdubi.
Upornost milionima godina. Radi poso.
Valjda je sad lijevo oko oboda pa će nadajmo se nizbrdo.
Ovo tako ne misli.
Eh. Šta veli?
Sad smo na hiljadu sto.
Malo.
U asfaltu toplina. Dvojica u hladu na cesti. Negdje neka letjelica pa tišina i buka ljeta.
Ko da je auto odnekud odozdo.
Evo ga. Može proći.
Crni jeep oštro i neljubazno pored njih dalje u stranu gore. Biciklisti u niskoj brzini blago desno. Cesta opet oko uspona lijevo pa kao da će desno. Borovi niži. Proplanak rascvjetan. Nebo blizu. Zrak vruć. Boca s dva puta otisnutom riječju voda maloprije dopunjena iz prozirne sa zelenom naljepnicom i nacrtanim limunom sad prazna. Još dvije ispražnjene sa strana ruksaka.
Nema kraja penjanju.
Nema ni vode.
Niza stranu malo korito od sasušenog drveta. Oni u računanje visine uspona dužine puta trajnosti baterija. Jeep nazad. Iza njega postariji pežo dvjesto šest s dvojicom. Mahnu. Proplanak širok. Crnogorica niža. Trava gusta. Nekoliko oblaka. Jedan crn nedaleko. Još uspona. Na putu crnim slovima Mustafa. Uzbrdo udesno sporo. Dalje pravo pa malo desno.
Mora da je ono.
Kaže hiljadu petsto dvadeset sad. Još četrdeset šest kilometara.
Puno. Mnogo puno.
Put sad nizbrdo. Bicikli brzo. Desno između vrhova svijetloplavo nebo.
Eno neki spomenik.
Lijevo gore bijeli kamen. Nacrtan helikopter i datum. Sedmi maj devedeset pete pa dvanaest imena. Asfalt stao. Makadam dolje desno i lijevo. Lansirna rampa za protugradne rakete okrenuta ka zapadu. Do puta zatvorena kuća. Odozgo golf četvorka. Oni mu da uspori. Dvoje mlađih unutra. Na zadnjem sjedištu pakovanje oblatni. Jeste. Desno Luka a oni će lijevo. Bit će još jednom lijevo pa asfalt i nema više dilema. Golf sporo dalje blago nizbrdo kroz šumu. Oni lijevo. Mitsubishi pajero klateći se ka Luci. Oni opušteno ne okrećući. Lijevo hajir česma. Onaj pod kacigom okrene a voda kratko. Dalje nizbrdo inercijom. Kočnice škripe.
Ko da nas par kapi kiše pogodi.
Pobjećemo. Tanjež oblak.
Lijevo ispod strane opet česma. Voda stalno ispod drvenog prilaza dalje niz šumu. Posječenih stabala desno. Lijevo više vode ispod drveća sto i klupe. Ispod njih stidljiv i tih pas o svom poslu. Na ploči Emina pa prezime. Hladna jaka voda. Lagano do proplanka. Signal slab a slike lijepe. Planine velike zelene puste daleke nepoznate. Poruka da se pazi na troškove roaminga. Pored oslabjelog trokuta u lijevom vrhu zaslona vip srb. Baterija ispod polovine.
Ono valjda kanjon Drine tamo.
Trebo bi bit. Šta to kaže?
Dvadeset devet. Još samo jedno penjanje al nije ko Zlovrh po ovom džipiesu.
Dosta jedan Zlovrh za ovaj svijet.
Ima ih nema im kraja.
Put još naniže. Lijevo iskopi dolje u dolini. Zemlja crvena. Posječenih stabala. Bijela dvojka ostavljena u hladu.
Eno ga. Ko da je asfalt.
Vidi je što se crveni.
Do crkve bijeli fokus karavan prethodne generacije beogradskih oznaka. Djevojka u dvorištu u žutoj majici ispod nadstrešnice nad stolovima pa ovlašno u njih pa u neku pomoćnu prostoriju. Asfalt stao.
Stani da vidim. Nije ovuda.
Da pitamo.
Da ne skitamo.
Metalna vrata dvorišta odškrinuta. Lijevo pomoćna zgrada. Do nje natkriven dio. Pokošena trava. Zvono gore povisoko na zvoniku ispred crkve. Sve u tamnocrvenoj boji.
Dobar daaaan. Izvinite.
Iza nezatvorenih vrata ženski pa muški glas dobar dan dobar dan. Mlađi čovjek u majici bez rukava kose na vrhu glave svezane u rep pod crnom bradom susretljivo objasni da se vrate do raskršća i onda lijevo do asfalta pa su na regionalnom putu. Iza njega unutra veliki stol. Na njemu nešto kao kandila i svijeće. Djevojka oko toga. Muškarac susretljivo osmjehnut za njim da ga isprati. Mahne za njima.
Srećan vam put.
Asfalt ispod stijene s desne strane. Lijevo iskopi. Dolje velike mašine. Crvena zemlja na stranama. Velika bara smeđe vode dolje. Cesta široka. Oni sporo.
Ima i ovdje nekih dvjesto metara uspona.
E fala ti na tom.
Bicikli pravo pa lijevo pa desno pa pravo.
Ono drveće gore vjerovatno od granata sasušeno. Linija po rubu kao da je bila.
Moguće je to. Onaj snimak kad pragom gađa s ceste kao da je ovako nešto.
Kolko još?
Dvadeset četiri.
Uu. Skoro tri.
Puno penjanja vala.
Ne bi valjalo ni da je bez napora. Bez napora nema ništa. Nema napretka.
Nema.
Nema nema.
E eno ga valjda nema više.
Čini se da nema.
Poslije šume selo. Tričetiri kuće ispod ceste. Dolje žena u crnom oko kokoši. Svezan pas bijesno prema njima. Dječak okrenut leđima ne okrene se za njima. Dvije djevojčice radoznalije u njih. Crvena četvrtasta lada iz osamdesetih točkova umotanih kartonom do okućnice. Proplanci blagi zeleni lijevo i desno. Groblje više ceste. Bijeli krstovi i crni spomenici. Na drvenom krstu omotana košulja. Do ograde dugački drveni sto s klupama s obje strane. Do kuće dolje žena u priči s pokretnom spravom zagledana ispred sebe. Oni nizbrdo. Trojica na motorima bučno ispred njih. Desno hajir česma. Iznad smeđa plastična boca na kojoj stiliziranim ćiriličnim slovima ispisano apatinsko. Na kamenoj ploči s lijeve strane jedno ispod drugog ocu bratu daidži s desne Muradifu Muratu Asimu. Potpisano da česmu podiže Vahdet pa prezime. Voda obilna i hladna u korito pa pored ceste. Oni motori sad još bučnije uzbrdo. Dvojica opet malo uzbrdo pa desno ispod blaže strane.
Eno nešto.
Bijeli spomenik. Ugravirano da ga dižu intelektualci. Ispod nadstrešnice ploče sa stodvadesetak imena. Samo Suljića desetine. Poginuli od devedeset druge do devedeset pete. Jedan stradali s imenom jednog od dvojice biciklista. Na kraju kratka lista umrlih u istom periodu. Do spomenika nekog zgužvanog zelenog lima. Pokošena trava u malom pojasu okolo. Prema dvjetri kuće dalje narasla do struka gusta. Kuće zatvorene. Tragovi auta jedva vidljivi u rastinju. Cestom nizbrdo pod kočnicama. Dolje desno poneki krov. Prema sjeveru nizbrdica. U strani do brda ogromna tvornica. Okolo šikara. Napušten toranj s nekom mehanizacijom.
Eno piše fabrika stolica.
Izgleda kao stratište. Osjeti se smrt.
Sto posto.
Asfalt dalje. Dio kompleksa s nekim bučnim strojem pod brdom. Na zidu ispisano snsd crvenim ćiriličnim slovima pa prezime šefa te organizacije. Na zidu s desne strane žutim slovima ratko. Nikog. Na ohrndanoj zgradi latinicom zeleni jadar drvna industrija. Kombi do ulaza. Cesta i na istok i na sjeverozapad.
Ovo veli da je nazad. I na mapi pokazuje raskrsnicu. Trebalo bi da je na sjever odavde. Eno sunca znači tamo je.
Pravo onda dođe Srbija. Valjda ti neki Skelani.
Treba još jedanest kilometara.
Opet penjanje. Odozgo poneki golf trubeći. Cesta gore pa desno pa pravo. Skoro pet. Nizbrdica. Neki u crvenkastoj majici trčeći uzbrdo. Krovova dolje. Oni kočeći prema kućama. Velika ružna nastamba ukopana u stranu. Žuta tabla s imenom grada u dva pisma. Oni spravama prema sebi pa sliku u svijet. Na zaslonu tri g u gornjem lijevom uglu. Iza table dječje igralište. Nikog. Kuće do ceste povelike ispod brda. Poneko na terasi. Gradić usječen uz ulice. Šumi voda. Spaljena žuta zgrada neobnovljena. Na brdu bijela crkva. Lijevo crvenkasta zgrada hotel Alić. Grupa mlađih Amerikanaca u razgovoru i pokazivanju.
To je.
Desno piše centar za kulturu i informisanje. Jedan sjedi ispod natpisa restoran.
Eno tabla aščinica.
To je.
S lijeve strane kratke ulice dvorište ispred kuće. Na staklu Kod Omera. U dvorištu žutog crvenog ljubičastog cvijeća. Dvoje starijih za stolom do ulaza u radnoj odjeći. Dvije mlađe žene za stolom do cvijeća. Domaćin ih upozori na trnje ruža. Jedna tamnija druga plava. Vedre. Ispred njih kafe u bakrenim džezvama i kisele vode. Oni bicikle do zida. One poslije dobar dan za dobar dan jeste li vi ovdje prvi put da su danas iz Sarajeva.
Odakle ste vi biciklima?
Iz Žepe.
Iz Žepe? Čuj to. Kolko ima?
Pedesetak kilometara.
Pa jel teško bilo?
Vjerujte da meni nije ali kolega jedva živ stigo.
Ko? Eh.
One se odmjereno nasmiju. Domaćin ženama dvije petice potvrđujući treba li luk. I dvojica će ćevape. Čovjek teško udišući objašnjava da nije bio ovdje u ratu pa ne može pričati šta je bilo. Ali zna sve. Dolaze mu svi. Pokazuje slike ambasadora visokih predstavnika i jedne kraljice unutra. Rukom kratko na kuće u produžetku ulice. Iz ove trojica iz one dvoje. Nema više nikog. On od devedeset devete ovdje nema problema. Nije kao prije ali se živi. Sa svima fino al ne zaboravljamo ništa. Onda sporo u kuću gdje dovikne ženi nešto oko luka i kiselih. Ćevapi solidni. Somun neki nesarajevski tip. Šest. Žena s tamnom podignutom kosom da im je sad ispričao čovjek koji radi na ukopavanju tamo kako je bio zarobljen pa razmijenjen. Isti čovjek koji ih je zarobljene vozio na kamionu vozio i hitnu pomoć kad mu se žena porađala dvije hiljade pete. Sve ih zna tamo i viđa svaki dan. Ne stide se. Kao da je bilo vrijeme ubijanja pa sad više nije. Kćerka mu ide u školu tamo. Ima vjeronauku ali ne i pravo na ime jezika. Žene u šarenim dugim suknjama s maramama na ramenima da će nazad pa se možda još zadrže tamo gdje će i oni. Rukuju se svi izgovarajući svoja imena u kojim odjek arapskog i ovih zelenih brda i ovakvih dvorišta u ljeta šezdesetih sedamdesetih osamdesetih. Dvojica sporo kroz ulicu gdje je općina. Visoke olinjale stambene zgrade ispod brda među kojima naguran gradić. Lijevo zgrada u staklu. U njoj treba univerzitet. Dvojica trojica do taksija u priči opušteni. Desno piše poslovni centar. Stomatolog u prizemlju. Mali park. Pristojne zgrade s bijelom fasadom i crvenim balkonima pa žute zastarjele s metalnim ogradama na terasama. Više zgrade drvarnice. Veliki kompleks škola s igralištima desno sve do brda. Na jednom ljubičasti dječji bicikl. Na žutoj zgradi natpis ulica maršala Tita u dva pisma. Na izlogu desno plakat na kojem predsjednik nedaleke države a ispod ima stranke najbliže njemu s ove strane rijeke. Na drugom ruski ambasador pri nečemu podignutih ruku pobjedonosno. Hoće mu neki spomenik ovdje. S druge strane nalijepljen onaj ćosavi kojem je predsjednik nedaleko zalijepljen bio pomoćnik. Na oglasnoj ploči dalje desno tri plakata s ozbiljnim licem predsjednika daleke zemlje. Ispod ćirilicom istočna alternativa. Plakat s krstom na crvenoj podlozi i riječima o stradanju u Podrinju. Groblje s crnim spomenicima. Tabla Zalazje 5 km pa Soloćuša. Bicikli brzo blagom nizbrdicom. Smeđe nove zgrade desno i lijevo poslije table Potočari. Oni dalje pa lijevo na parking. Iza ograde dvojica radnika s kosilicama. Desno tvornice. Brda okolo blaga. Sunce oslabjelo. U vjetru svježina s brda. One dvije u strani čučeći. Dvojica do njih. Svjetlija pod maramom da tamo preko puta u spomen sobi u tvornici akumulatora piše da je najviše tijela nađeno u masovnoj grobnici u Zelenom Jadru. Zakopavani pa prekopavani. Tamnija s maramom blago preko glave i ramena da je najgore porodicama neukopanih. Ovaj što vozi pod kacigom da mu se to pojasnilo kroz ono Ministarstvo posebnih slučajeva. Taj osjećaj nepodnošljive nesreće. Da mu je ta Argentina došla bliska i jasna.
I ovo je Argentina. Možda prva Argentina ovog svijeta. I po srebru tad i po traženju ubijenih sad.
Nišani lijevo i desno i uz padine. Ploče s imenima po abecednom redu s lijeva na desno. Radnik jakim mlazom vodu na mramor i kamen na natkrivenom središnjem mjestu. Složeni ćilimi. Dvojica u radnim odijelima na klupi. Sedam. Auto s nosačima bicikala s parkinga jednom dugo dvaput kratko duga svjetla.
