Jel ono piše plivanje gore?
Koje?
Tamo više mosta.
Vala plivanje. Ono nešto njihovo. U rijeci u januaru.
Vjeruj svašta. Šta to kaže, kolko je?
Eo ga minus dvanest.
Zdravlja ti svačijeg.
To je.
Po cesti snijega na sredini. Planina desno u izmaglici. Naprijed prazan put. Desno žutoplava pumpa pa još jedna skoro ista pa opet prazna cesta. Dalje naslagana drvena građa pored žutocrvene pumpe. Lijevo u dnu livade nekoliko spomenika. Na raskršću zastava u tri boje malo skupljena. Na stubu sprejom ćirilicom rscz. Auto proizveden u Mađarskoj sa švedskim nosačima za bicikl provirilim iz sleđenog snijega sporo desno pa prekoputa kamenoloma sa zastavom nad zatvorenom kapijom i metalnom portirnicom iz koje dim lijevo u snijeg do ceste.
Dobar.
To je.
Nekad bila autobuska. Ostao metalni držač za tablu gradskog saobraćajnog preduzeća. Dvojica kape preko glava a ruke duboko u džepove pa lagano ka željeznom mostiću s tamno crvenom ogradom po kojoj snijega. Pored njih djevojka dobar dan pa dalje ispred preko mosta u brijeg. Ispod debeo snijeg preko leda nad potokom.
Učini mi se maloprije da ova nema ništa deblje oko nogu.
Boja taka. Ode ona kući.
Sama samcata usred neradnog dana. Ovdje i prazničnog.
Snijega utabanog po putu uz mali brijeg ka istoku. Tragovi točkova tvrdi. Lijevo kuća od sivih blokova s parkiranim starijim golfom prekrivenim snijegom. Do nje manja kao drvena od jedne prostorije s trobojnom sleđenom zastavom okrenutom prema putu. Odnekud gore lijevo pas oštro kratko. Dalje desno iza njihovih leđa po glavnom putu na planinu dva auta. Više u brdu lijevo iz skromne kuće dim. Oko nje tričetri veće prazne. Iznad borovi. U zraku pahulje. Tamnosivo. Dah se ledi. Sleđeni grabovi. Uz ulicu dobro udaren stari audi s ostavljenom postavljenom dizalicom. Desno utaban prilaz kući ispod ceste. Nikog.
Ko da je u ovim kućama zima uvijek i zauvijek. Peć na drva u kuhinji i studen u sobama.
Nema nikog.
Slave kao dan republike.
Mi ono nekad tad baš kad je bilo to što slave a bolje bi bilo da ne slave banusmo ovdje kod tebe kao na zabavu.
Tako taman.
Do puta kamena ograda pa utaban prilaz kući u strani. Ni dima ni ljudi. Pas miran svezan u kućici. Iza njega dvorište. Tiho. Dolje desno proplanak. S druge strane gusto stabla. Ulica blago nizbrdo. Škripi pod čizmama.
Bolje neg skijanje po bijelom svijetu. I za djecu i za nedjecu ne može ljepše.
Neemaa. Čisto hladno prazno nedaleko. Ima nešto duboko neopisivo radosno dječije u hladnoći kad sniježi po selima među brdima.
Ovo tvrdi da je minus dvanest. Juče ujutro kad smo ostavili auto minus dvadeset jedan bilo na zaslonu.
Udara duboko. Đe narod.
To je. Kuće s malo naslaganih drva. Prazno dvorište iza ograde pa vikendicadvije. Okačen obruč na ostavi. Brdo do brda pa planina. Grabovi borovi potok trava. Ljeti roštilji svuda.
Dan im slavlja. Sad je izgleda u planu da im Vladimir Vladimirovič pošalje tih novih tenkova zvanih armata kakoli i zaštite razne pa da si džaba ovdje kuću pravio. Ko Donjeck da dođe.
Gledaj potoka nema ni ovdje. Eno dvije ledene plohe dolje.
Jes makar minus petnest sad.
Ima. Kako li je sad gore u šumi na onom izvoru. Valja je poledilo cijelu livadu niz koju potok teče.
Neće niko do marta garant tamo. Gore u ono selo juče honda hrv pravo nesmetano. Samo prednji pogon. I jest jedna niva malo zaljuljala na krivini ovdje pa ode.
Gledam jel ono panj liči na psa il pas ko panj došo.
Koje?
Eno gore uz ogradu.
Pas. Pravi pas. Miran.
Dvojica zapinjući dalje ka kućama lijevo u strani. Put s tragovima guma od jutros ili jučer dalje u brdo.
Eno samo stari tragovi. Nema niko od vikendaša danima. Ovo smo mi juče ujutro.
Oni kroz cjelac na putu po otiscima čizama do prelaza preko sleđenog potoka. Crvenkasta ciglasta kuća lijevo zatvorena. Do prilaza plava tabla put srpskih izviđača šezdeset jedan na stubu obloženom fasadnom ciglom ispod napadalog snijega. Bijela skladna s natkrivenim trijemom ispred njih u strani a do nje predratna manja vikendica pa dalje desno veća siva. Ispod nje tri velika bora. S druge strane puta oštra strana. Voda žubori ispod leda. Drva složena do natkrivenog stola s mjestom za roštilj nad potokom. Oni kroz snijeg tragovima ka kući ispod šume. Dah vjetra s planine.
Jel tvoj?
Moj. E. Ne mogu sad. Kasnije ću. Dobro. Hajde.
Jel uredu sve?
Treba mu naka pitanja za maturu isprintat.
Ključ nove u podrumu stare kuće a ključ stare u džepu. Ispod terase bez ograde snijega. Zapuše. Huči šuma. U novoj kući nešto spremnih drva. Jedan s plastičnom kantom kroz snijeg nizbrdo do naslaganih drva dokbdrugi gore oko vatre. Tragovi đonova jasni po snijegu nanesenom ispod krova. Ruke se brzo lede. Ovaj zapinjući kroz cjelac s desetak cjepanica u kanti ka kući. Vatra brzo u staroj peći. Oni dlanove nad šporet. Zaleđeni prozori. Nebo nevidljivo u niskom sivilu. Pahulje iza stakla rijetke nad bijelim stranama južno. Krošnje velike. Dvjetri prazne kuće u uglu vidika desno.
Ovaj me prozor ovakav sleđen sjeća na onu scenu iz Doktora Živaga kad njih dvoje bježeći dospiju u neku praznu kuću pa nalože vatru. Sve sam drugo iz tog romana zaboravio haman. Onu sad čitam Hertu Miller.
Onu Rusiju? Ljuljačku daha?
Tu. Neizdrživo prikazano ono izgladnjivanje robovanje potkazivanje izluđivanje i samo mrak mrak mrak mrak mrak na kraju. Ljudi koji izgladnjeli izmučeni izmješteni odvojeni prokazani počinju ličiti napadno na majmune.
Ima ono tamo dvoje muž i žena između ostalih. Pa ona umire on nastavlja. Svi došli bezdušni raspamaćeni poniženi podjetinjeni. A to samo djelić te manijačke brkate politike.
Nije još ni dogovoreno da to nije valjalo a kamoli da je ogroman beskrajan zločin.
Nije ni Sartre bio siguran valja li il ne valja.
Sve iz pervertirane potrebe za sigurnošću. Mislim iz toga je kao pošlo pa došlo do istrebljenja ispamećenja ludnice. Ovaj bi što ga kupih u petak na sred interneta za deset dolara pa ga sad čitam svugdje ovakvog bespapirnog reko da je to sve mozak guštera. Pazi nemoj čekaj odustani šta će ti to pusti to prikloni se utopli se ne ističi se. Strah od svega osim od straha.
Šta piše?
Kako treba biti umjetnik u tom što hoćeš. Radit svoje. Da su škole ubile u ljudima sposobnost mišljenja samopouzdanje poduzetnost slobodu. Da se i dandanas svi školuju za poslušnost prosječnost poslove i svijet koji ne postoji ni danas a ne sutra.
Vala jest. Ja onom svom malom čitam Orlovi rano lete. Sve je reko i o školi i o svijetu. Pa opet teško nam dolazi u pamet. Ima ono kad jednog onog malog istuku a drugi pobjegne. Nešto bili ko fol pogriješili. Ovaj mu istučeni kaže poslije pa kako se toga nisam sjetio to je genijalna ideja. To. Drskost da se misli pa i radi.
Književnost i jest propovijed slobode. A i svega drugog što valja. Čitam i Updikea isto kupljenog takvog elektronskog prekjuče. Dvanest dolara. Prema kraju vremena se zove. Dvije hiljade šeste objavljeno. I ovaj Linchpin tog Godina što je uvjerljiva pohvala slobodnom preduzimanju razmišljanju povjerenju natprosječnosti umjetnosti posla dođe mali prema Updiku. Stao bi u jednu umetnutu rečenicu.
O čemu je Updike?
Dvije hiljade dvadesete poslije kineskoameričkog rata čovjek u starosti negdje u Novoj Engleskoj. Sve se raspada.
Kako je zamislio blisku nam budućnost?
Tmurno. Ispalo iz vremena. Nije baš tehnologiju naglasio. Jezik mu potežak. Pridjeva nemilice. A dobar. Ispisan. Jak.
Hoćemo.
Hoš ostavit vatru?
Neka je. I prije smo ostavljali. Kuću kućom čini dim iz dimnjaka. Dogorjet će.
Oni prtinom nazad do potoka što zašumi ispod leda i snijega. Snješko od prošle sedmice do ograde. Poviše nakrivljen zid snježne tvrđave. Plitki tragovi sanki. Dalje na istok prema izvoru snijeg preko svega prema tričetiri prazne kuće. Iznad njih tamno brdo s ogromnim stablima. Dvije ptice bučno oko nečeg svog.
Eno ga do vrha snjegobrana. Sad svaka grudva dođe ona tvoja s početka i kraja. Sav je snijeg reklama za tvoju priču.
