Djedu Stanoju
Pravim stope u snijegu kao da guram prste u tortu od šlaga. Sela su odveć mrtva pueblos están muertos, kako ih blagosloviše usta telenovela devedesetih. Jastrebovi su pobijedili, jedan kruži iznad doma ranog sabrata. Domovi bez vojnika nemaju ordenje. Ostaje da pratim hitac pogleda prema verandi zbunjenog Nemanje. Zbunjeni Nemanja i ja smo lovili skakavce, leptire i obučavali mačji odred za specijalne zadatke. Nije da smo očekivali borbe kandže u kandže, zviždali su jastrebovi iznad naših glava u improvizovanim bunkerima od šiblja divljeg šipka, korova koji je odgovorno tvrdim za mene bio cvijet. Gurasmo kažiprste u uši, a jastrebovi bi preniskim letovima ranjeni krepavali pod komandom gotovo istreniranog mačjeg odreda. Jastrebovi se gasiše još u letu iznad nehotičnih uboda jagodica na šiblje šipka, onog što je odgovorno tvrdim bio ružin cvijet. Spava mi se pri pomisli na djetinjstvo, ne vruće lepinje sa domaćim pekmezom, na 16-bitne video igre i otadžbinske verzije koka-kole. Kroz snježni delicij nastavljam čizmama vojaka. Dolazi vrijeme kad umiru djedovi, sprovodi su učestali na njima ne prisustvujemo ni ja ni zbunjeni Nemanja. Nema ništa umjetničko u fudbalu, nema ništa osim prečke devedeset neke, tada je elegija ušla u sportsku harmoniju i zauvijek nas otjerala iz nje zajedno za leptirima i skakavcima. Zbunjeni Nemanja je odskakao za valom migracija iz našeg improvizovanog bunkera u gradove koji nisu primali nikoga više ni manje, no što su tjerali ljude da lete brže i dalje za mlazom jastrebova koji zujaše iznad kuća pozivajući roditelje da se žrtvuju za djecu koja ne umiju da odrastu. Dolazi vrijeme kad umiru djedovi, pogledam na ručni sat koji magli iznad smrznutog šlaga. Nalazim potrebu da puhnem u staklo poput majstora za vrijeme kojeg nema ni ovaj put. Vadim flašu rakije iz izraubovanog školskog ruksaka. Voda boje urina u grlu duva balone. Ko je mogao dalje dopišati, zbunjeni Nemanja ili ja? Nikako da se sjetim, a qué importa. Pripiša mi se i to prija, dok otvaram šlic i ispuštam istu boju tekućine na tortu mama prirode. Puši se destilovana rakija žumoreći i u meni identične balone. Još jedno čudo prirode, velim naglas, na domaćem španskom milagro de la naturaleza. Nalazim zadovoljstvo slastičara u dekorativnom radu šarajući obrise palog anđela na tortu koja formira novi fil, tu pored crkve Svetog Marka. Dolazi vrijeme kad umiru djedovi i ja prosto ne znam zašto bih patio, ja odveć nisam samo unuk. Čizmama iz rovite torte umazujem verandu zbunjenog Nemanje. Tu sam i očekujem zvuk djetinjstva. Zujanje jastrebova? Vraćam bocu u školski ruksak i kažiprstima zatvaram ušne školjke. Zamišljam kosu svete mi Slavice, Zorice i Milice, sve su plave i mirišu na djedovu oblogu od kamilice. Ostavljam ruksak sa bocom rakije na verandi. Zbunjeni Nemanja će znam prepoznati školski ruksak i rakiju posljednje berbe mog djeda, jer dolazi vrijeme kad… I ja ne znam zašto bih patio, odveć nisam unuk koji mučno podnosi prečke, ordenje i jastrebove i voli da gura prste u uši i u torte od šlaga, a odustao sam i od organizovanja mačjeg odreda za specijalne zadatke. A zbunjeni Nemanja, da li je on odustao? Ne mogu nikako da se sjetim. Qué importa, zar je bitno? Bez dedinog ordenja zar je još uvijek bitno?
