VAGANJE
Jedna je žena htjela prijeći cestu,
ali nije vidjela auto iz suprotnog
smjera – Stanite!, vičem u strahu.
ona je čula, pa se pomakla, odmah
pružila mi je ruku – Hvala, puno hvala…
Ništa, ništa, kažem, i sjetim se sebe
prije deset i više godina,
kad me je udario automobil,
vozač je bio kriv i crta mog karaktera,
da važem gore dole, naprijed nazad,
otići van ili ostati u zemlji, kao da
vrijeme odavno nije prestalo biti
pješčana igra jednog sata…
AUTORETORIKA
Neke prijateljice kažu – samo muškarci
mogu dotaknuti sebe, njihov je organ
vani, nudi se svijetu, a naš, naš je
udubljen, stvoren samo da bude ispunjen,
i zato čemu ga dodirivati, čemu tražiti tajne,
one nisu date da ih znamo…
Ja im odgovaram da su u krivu, jer do
prvog vrhunca, htjele to priznati ili ne,
žena ipak najčešće dođe posve sama…
TUŠIRANJE
Danas sam se triput tuširala,
Tko zna, možda je to histerija,
Sindrom lažnog sjećanja,
Neka potisnuta trauma
iz djetinjstva ili nešto bliže,
možda, ali da sam u Indiji,
ne bih se to pitala,
bio bi to simbolički obred,
ili svakodnevno bogosluženje,
prije dnevnog objeda i prije
počasti kućnom bogu…
(Znaš li da kod Havika prljanje
izvire i iz samog dodira
s bambusom ili konopcem ?)
KREVET OD DŽEMA
Kako voljeti sebe kad pojela
sam danas previše kolača,
kad o Kafki pisala sam bolje
prije točno osam godina,
a ljubila se vještije prije dvije.
A sad, sad bojim se tijela, seksa,
strasti, lako preokrećem teme,
okrećem glavu i ne gledam u oči.
Imam špangice u kosi, uvijek
u suknji, duge, divlje kose,
šetam sa psom bez auta, auto
i erotična u romanu o ruži
i mimozi koja slabo poznaje
Bacha i virmane, a tumači
idealizam njemački na engleskom
jeziku i govori toplo kao muzička
kutija. To sam ja, kažem laku
noć svima, dam pusu mami,
tati, bratu, pa odem u ružičastu
sobu, na tepih, u krevet od džema
MJESEC
Gledala sam mjesec i na njega
sam se iskalila – zbog mjesečnice
on je kriv, kad je pun isto, a kad
je crven, onda je i ubojica…
Sve to morao je trpjeti jer sam ja
kao žena povezana sa njim, a ne
sa suncem, koje mi, kažu,
simbolički ne pripada.
SUKUBA
Možeš zatvoriti prozor,
staviti križ na vrata,
ili luk ispod praga,
opasati se užem.
staviti komoštru,
nacrtati šapu.
Možeš, neće ti pomoći;
doći ću ja, mačka s pet nogu,
razvratna sukuba,
ogrepst ću te,
ti ćeš biti dole, ja gore,
ljubav među nama.
POČETAK
Uzaludni junaci stoje na ruševinama,
pokazuju utočišta,
u bivšoj tvornici performans života,
u starom kinu predavanja o revoluciji,
u učionici plenumi, na cesti prosvjedi.
Svijet uvijek ima svoj početak:
slabo vidljivo mjesto prezrene emocije.
SPORA DUŠA
Književnost je tek utvara i utjeha za spore duše koje
zaboravile su brzo trčati i nabaviti osobnog bankara.
Skoro sam se prepala kad si se skinuo. Meni je knjiga
o holokaustu bliža od tijela golog muškarca.
Trebala bih živjeti na otoku, gdje radni dan se razlikuje
od neradnog samo po tri bicikla više na ulici.
ZA DOROTHY W.
Dorothy W, u mračnom jezeru leže tvoji
dnevnici, kao mali otoci isplivaju nekad.
Zapisi o zelenoj boji, čaju, šećeru i šumi
iznova me začude.
(Hoj, zapjevam i ja odu romantizmu, i sej
helou bardu koji ljubuje s Kublaj kanom)
U dugim noćima susrećem vraga koji me
prati i zavodi kao curu iz pastorale. Jedro
tijelo blijedi, i krpam komade mesa koji
padaju, dok se ljubim.
(Na svježim vratovima zaspali su naši muškarci,
a otoci su puni zmija i djece bez ruku)
Dorothy, zavidim ti na blagosti
koju posve krivo dopisuješ Prirodi.
PRED PUTOVANJE
Pred spavanje, moj plišani medvjed
šalje pozdrave prijatelju u susjednu zemlju.
Umjetnice su opet gole i same,
a laptopi, ispod plahti, nose ljubav
u čistom elektroničkom obliku.
Hajde, oprosti mi, zanesena sam od svih
imena koja si mi dao. Oko kreveta nisu ruže,
već ljuske od jaja. Aparati su užareni, a
bojler će, znam to, eksplodirati.
PLEŠI, MODESTY, PLEŠI
Pleši, Modesty, pleši,
iza tebe su godine ružičastog logora
duge, osamljene šetnje preko rubova grada
i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.
Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja
dalekozor i sredstvo koje briše
svako suvišno sjećanje na putu.
U sjenci agave koja raste na brodu
u dugim noćima na otvorenom, osluškuj
kako gube se zvukovi svijeta.
Našla si ljubav svog života
i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju
na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!
Priredio: Ivan Šunjić
